Smit, Marks i Zgodna žena

Dakle, tu smo. Ovim beskrupuloznim, halapljivim (neo)liberalima nije dovoljno da samo kupujemo njihove proizvode nego još od nas zahtevaju i da ih volimo – već čujem uzbuđene i povišene glasove i sleva i zdesna. Ipak, potvrđuje se ono o čemu je govorio Adam Smit – da pojedinci idući za sopstvenim interesom, tj. profitom, ali sada emotivnim profitom, ostvaruju ono što je u interesu svih. Što je javno dobro. Društvo koje je neko opisao kao “svako prema mogućnostima, svakome prema potrebama”

 

A sada nešto sasvim drugačije, što bi rekli montipajtonovci. Zaslužili smo, zar ne, da se malo odmorimo od predizbornih, izbornih i postizbornih tema i tenzija. Ali, ako je drugačije, tj. ako se ne tiče aktuelnih zbivanja u Srbiji, kao što je obično slučaj sa ovom rubrikom, to ne znači da s nama, “danas i ovde”, nema nikakve veze, naprotiv.

Osećanja, pažnja, ljubav, vernost… – osećao sam se kao u nekoj “grupi za podršku” ili na nekom “samitu” psihologa dok sam slušao učesnike jednog nedavnog biznis foruma, dakle skupa kojem su “po definiciji” prisustvovali sve sami privrednici i bankari. Tvrdi profitaši, što bi se reklo.

U stvari, veza između psihologije i ekonomije nije baš tako neobična kao što se na prvi pogled možda čini. O tome svedoči činjenica da su Nobelovu nagradu za ekonomiju poslednjih decenija dobijali baš psiholozi. Jedan od njih, Danijel Kaneman, u svojoj knjizi “Misliti, brzo i sporo”, koju je prošle godine objavio smederevski Heliks, kaže da to što su ljudi razumna bića ne znači i da su sasvim racionalni. Drugim rečima, mnoge ljudske odluke, čak i u stvarima koje se čine potpuno egzaktnim – te bi zato trebalo da budu utemeljene na racionalnim elementima, tj. interesima – određene su zapravo njihovim iracionalnim osobinama. Kaneman u knjizi između ostalog navodi Pola Slovika koji tvrdi da “u mnogim oblastima života ljudi zasnivaju mišljenja i prave izbore koji su direktan izraz njihovih osećanja” i da često “odgovor na lako pitanje (šta osećam prema tome) služi kao odgovor na mnogo teže pitanje (šta mislim o tome)”. A “neuronaučnik Antoni Damasio i njegovi saradnici”, kaže dalje Kaneman, “primetili su da emocionalne procene ishoda igraju ključnu ulogu u odlučivanju”.

Tesna veza između ekonomije i psihologije nije, međutim, uočena samo na “teorijskoj ravni”. U mnogim knjigama o preduzetništvu i menadžmentu ima više psihologije nego ekonomije. Recimo, u globalnom hitu “Fanki biznis” – objavljenom inače 2002. godine, upravo kada je Kaneman dobio najviše naučno priznanje u svetu – autori (Šveđani, Jonas Riderstrale i Kjel Nordstrom) govore o “E-mocionalnom biznisu” i “emotivnoj ekonomiji”, a poslovnim ljudima (pre)poručuju: “izgradite emotivno preduzeće”. Emocija je postala ekonomska kategorija.

“Pitanje koje bi većina firmi trebalo sebi da postavi glasi: da li volimo – ne da li nam se dopadaju, nego da li VOLIMO – svoje proizvode, kolege i kupce? Vole li oni nas?” I dalje: “neurološka istraživanja pokazuju da je limbički sistem u mozgu koji upravlja našim osećanjima znatno jači od neokorteksa koji kontroliše intelekt. Saobraćajna pravila koja je evolucija uspostavila u našem mozgu sasvim su jasna – emocije imaju prednost. Logika prosto mora da sačeka”, objašnjavaju Riderstrale i Nordstrom.

Dakle, tu smo. Ovim beskrupuloznim, halapljivim (neo)liberalima nije dovoljno da samo kupujemo njihove proizvode nego još od nas zahtevaju i da ih volimo – već čujem uzbuđene i povišene glasove i sleva i zdesna.

Ako ste, dakle, zaključili da gore navedeni redovi pokazuju surovost savremenog sveta u kojem kapital, udarajući tamo gde smo najtanji, zloupotrebljava naša osećanja pošto emocije kvare kvalitet naših odluka, odnosno čine da su odluke koje donosimo gore nego da smo se prevashodno oslonili na intelekt – na krivom ste putu.

Jer, kako tvrdi već pomenuti Damasio: “ljude koji pre donošenja odluke ne ispolje odgovarajuće emocije odlikuje slabija sposobnost donošenja dobrih odluka”.

To znači da srce donosi pametnije odluke nego mozak. Dobro, “inteligencija srca” je odavno “izmišljena”, ali da će ta stvar da ode tako daleko, to niko nije očekivao, zar ne.

Ali – kako je uopšte došlo do toga da se istražuju lavirinti ljudskog odlučivanja? Pa, grubo rečeno naravno, ta potreba je nastala onog trenutka kada je nastao – lavirint. Odnosno, mogućnost izbora. Kad smo došli u situaciju da pred nama stoji više puteva do – sreće. Ili makar do zadovoljstva (odlukom koju smo doneli, tj. njenim efektima).

Jedni to društvo nazivaju društvom (izo)bilja, Riderstrale i Nordstrom “ekonomijom viška”. Koju i činjenično i simbolično izražavaju jednostavnom konstatacijom da “danas nema loših automobila”.

Tržište, konkurencija i kompeticija stvorili su za poslednjih 200 godina svet u kojem se prilikom izbora mnogih stvari ne opredeljujemo na osnovu njihovih kvalitativnih performansi, jer su manje-više svuda podjednake, već na osnovu – dizajna. “Jedini način da izbegnete zamke tržišta jeste da igrate na emocije umesto na racio”, tvrdi švedski dvojac. Na taj način tržište omogućava, gotovo bi se moglo reći – zahteva, da se ispolji drugi deo nas. Da nas umesto “hladnog racija” (ruko)vode estetika i emocija, tj. osećaj za lepo i lepota oseća(n)ja.

Ne znam kako da ovo kažem a da ne zvuči egzaltirano, ali tako ispada: mozak je oslobodio naše srce. Mozak nam je omogućio da naše srce dođe do punog izražaja. I – obrnuto.

Ako postoji inteligencija srca, zašto ne bi postojala i emotivnost mozga.

U filmu “Zgodna žena” Džulija Roberts u jednoj sceni priča Ričardu Giru kako je, dok je kao mala sedela zaključana na tavanu, često maštala kako će po nju doći princ na belom konju i spasiti je. Kada na kraju filma, posle raznih peripetija, Ričard dođe po lepu Džuliju, on je pita šta se dešava pošto princ spasi devojku. Na to Džulija odgovara: “Onda ona spasava njega”. To je ta priča.

I gle, tako se potvrđuje ono o čemu je govorio Adam Smit – svetski poznat kao autor “Porekla bogatstva naroda”, ali gotovo nepoznat kao pisac i profesor “Teorije moralnih osećanja” – da pojedinci idući za sopstvenim interesom, tj. profitom, ali sada emotivnim profitom, ostvaruju ono što je u interesu svih. Što je javno dobro. Društvo koje je neko opisao kao “svako prema mogućnostima, svakome prema potrebama”.

 

 

Mijat Lakićević

Peščanik.net, 6. maj 2016.

 

 

Leave a Comment