Vučić Aleksandar glavni kočničar

Zašto su za razvoj Srbije ove godine više uradile vlada i centralna banka Evropske unije nego Vlada i centralna banka Srbije

 

Razvoj

 

Glavni uzrok slabog rasta privrede Srbije u ovoj godini jeste loša klima. Ali ne ona meteorološka nego poslovna. Konkretnije govoreći, više su za ekonomski razvoj Srbije u prošloj godini učinile vlada i centralna banka Evropske unije nego Vlada i centralna banka Srbije. Štaviše, država Srbija, u najširem smislu te reči, predstavlja glavnu kočnicu razvoja. Ta kočnica je barem trostruka. Sa jedne strane, to je restriktivna monetarna politika, sa druge strane – restriktivna fiskalna politika, a sa treće, najšire, to je antireformska politika, to jest izostanak restrukturiranja javnog sektora. Ako se pak uzme u obzir da se u Srbiji nijedna značajnija odluka ne može doneti bez predsednika Republike, nije neosnovano ni preterano i glavne razvojne prepreke vezati za njegovo ime.

 

LIDER NA REPU: Ovaj međunaslov već je korišćen, ali šta da se radi kad najbolje opisuje situaciju. Naime, treba li podsećati (mada – šta da ne) da je tadašnji premijer Vučić prošle godine u više navrata najavljivao kako će Srbija biti “među prve tri države u Evropi po rastu bruto domaćeg proizvoda”, uz prateću opasku da takve rezultate “nije imala od Drugog svetskog rata naovamo”. Za drugo je, naravno, odmah utvrđeno da je netačno jer je Srbija, kao i cela SFRJ, u pojedinim godinama beležila rast od 7-8 odsto. A i za prvo se ubrzo, čim su stigli odgovarajući podaci, pokazalo da ne odgovara istini jer su, osim Makedonije, sve druge zemlje regiona po rastu BDP-a bile ispred Srbije.

Ista priča ponavlja se i ove godine. Najpre, u prvih šest meseci 2017. Srbija je ostvarila rast BDP-a od 1,2 odsto, dok je prosek zemalja centralno-istočne Evrope bio 4,2 odsto, a susednih još i veći – 4,3 odsto. Prema procenama ekonomista (u tome se, između ostalog, slažu i Fiskalni savet, i Kvartalni monitor, i Makroekonomske analize i trendovi), rast BDP-a Srbije u 2017. iznosiće 1,5 do dva odsto. Dakle, znatno manje od planirana tri odsto. Nepovoljnim meteorološkim uslovima, tj. sušom, može se objasniti polovina razlike između rasta Srbije i proseka regiona, ali podbačaj u proizvodnji energije (uglja i struje) već ima druge uzroke. Tu je problem “ljudski faktor”, tj. nestručno upravljanje firmom. Ali, čak i da nije bilo tih problema u elektro i poljoprivredi, smatra Milojko Arsić, urednik QM, plan od tri odsto ne bi bio ostvaren. Za razliku od Srbije, sve druge zemlje centralne i istočne Evrope (izuzev Makedonije, koju je politička nestabilnost pogodila teže nego elementarna nepogoda) u 2017. snažno ubrzavaju privredni rast. “Prosečan rast zemalja centralne i istočne Evrope u 2017. godini procenjuje se sada na preko četiri odsto iako je krajem prethodne godine za njih bila prognozirana stopa rasta od oko tri odsto”. Ovaj neplanirano visok rast, piše Arsić, posledica je “snažne monetarne ekspanzije Evropske centralne banke”. Naime, objašnjava dalje Arsić, “monetarna politika ECB povoljno utiče ne samo na rast zemalja evrozone nego i na rast ostalih evropskih privreda, uključujući i privredu Srbije. Ekspanzivna politika ECB utiče na pad bankarskih kamata u celoj Evropi, kao i na rast tražnje u evrozoni, koji potom omogućava visok rast izvoza iz ostalih zemalja, dok obilna ponuda jeftinog novca utiče na visoke iznose stranih direktnih i portfolio investicija i na kredite”.

Jedini je problem što Srbija tu stimulaciju koja je dolazila iz EU nije uspela da iskoristi pre svega zbog lošeg poslovnog ambijenta, ali o tom – potom.

 

RESTRIKCIJE: Za razliku od monetarne politike ECB, koju ocenjuju kao kao ekspanzivnu, politiku NBS ekonomisti ocenjuju kao restriktivnu. “Očigledno je da je stepen restriktivnosti monetarne politike veći nego što bi trebalo da bude jer jačanje dinara u uslovima kada i dalje imamo značajan deficit u tekućem delu platnog bilansa svakako nije posledica rasta konkurentnosti i izvoznog potencijala zemlje već upravo restriktivnosti monetarne politike. Suviše restriktivna monetarna politika obara stopu privrednog rasta i posebno negativno utiče na izvozni sektor”, rekao je još pre mesec dana, komentarišući za Novi magazin monetarnu politiku, Dejan Šoškić, nekadašnji guverner i profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta.

Da dinar jača previše misle i ekonomisti okupljeni oko Kvartalnog monitora. Prema njihovoj računici, dinar je od kraja marta prema evru ojačao 3,5, a prema dolaru, doduše od početka godine, celih 14 odsto. “Jačanje realne vrednosti dinara nije u skladu sa kretanjem relativne snage privrede Srbije” jer “privreda raste sporo, a produktivnost stagnira ili opada”, pa će “ako se nastavi, negativno uticati na izvoz, zaposlenost i rast privrede”, konstatuje Arsić.

Ali jačanje dinara nije samo posledica restriktivne monetarne nego i fiskalne politike. Da se opet pozovemo na Arsića. “Fiskalna politika je ove godine bila preterano restriktivna, što se odrazilo i na usporavanje privrede, ali i na jačanje dinara”.

Restriktivnost fiskalne politike ima dva oblika. S jedne strane ona se ogleda u prevelikom zahvatanju iz privrede (i stanovništva, naravno), a sa druge u nedovoljnim javnim investicijama.

Prema proceni Fiskalnog saveta, Srbija će u ovoj godini umesto deficita od oko 75 milijardi dinara (1,7 odsto BDP-a) ostvariti budžetski suficit od oko 20 milijardi (pola odsto BDP-a). To znači da će fiskalni rezultat biti gotovo milijardu evra (95 milijardi dinara) bolji od planiranog. Najveći deo tog poboljšanja rezultat je bolje naplate poreza, gde je napravljen prebačaj od 80 milijardi, a manjim delom podbačaja (od 15 milijardi) u javnim rashodima, tačnije u javnim investicijama. U stvari, ovo poboljšanje komotno bi moglo da se stavi pod znake navoda i nazove navodnim jer ni jedno ni drugo, kao što je već rečeno, nije dobro sa stanovišta privrednog razvoja.

Da ne bude zabune, nema sumnje da je, kako to kaže Arsić, “tokom 2015. i 2016. ostvaren veliki napredak u oblasti fiskalne politike jer je deficit smanjen sa 6,7 na 1,4 odsto BDP-a i javni dug je počeo da opada”. Ali, podseća Arsić, “već je posle prvog tromesečja bilo jasno da planirani rast od tri odsto neće biti ostvaren, kao i da će fiskalni rezultat biti znatno bolji od planiranog”. I već je tada, po njegovom mišljenju, Vlada morala da reaguje, tj. da odustane od uzimanja dividendi od javnih preduzeća, sa jedne, i da ubrza postojeće i pokrene nove javne investicije, sa druge strane. To ne samo da bi povećalo rast u ovoj nego bi stvorilo osnovu za veći rast u narednim godinama. Ništa se od toga nije desilo. Tadašnji premijer Vučić bio je zauzet izborima, a kad je prešao na novu dužnost više se posvetio marketingu, tj. raznoraznim svečanostima, dok nova premijerka nije uspela da prvih sto dana svoje “vladavine” iskoristi da se nametne kao samostalna ličnost s novim idejama. “Nešto ekspanzivnija fiskalna politika, koja bi generisala nizak fiskalni deficit od 0,5 do 1 odsto BDP-a, bila bi primerenija privrednim kretanjima u ovoj godini, a pri tome bi bila i dugoročno održiva”, zaključuje Arsić.

 

REFORME ZARIBALE: I Fiskalni savet, naravno, ističe značaj “uravnoteženja fiskalnih tokova”, čime je otklonjena opasnost od bankrota zemlje (“krize javnog duga” – kaže FS), ali (n)i FS ne propušta da ukaže na činjenicu da “reformski ciljevi fiskalne konsolidacije nisu ni izbliza ostvareni”. Lista tih poslova zaista je podugačka: restrukturiranje javnih i državnih preduzeća; uređenje sistema zarada i zaposlenosti u javnom sektoru; reforma zdravstva i prosvete, unapređenje privrednog ambijenta (vladavina prava, efikasnost administracije, korupcija i drugo). O privrednom ambijentu malo kasnije, najpre valja nešto reći o “najvećem fiskalnom riziku”, tj. “nereformisanim javnim i neprivatizovanim državnim preduzećima”.

 

NAJSNAŽNIJI OTPORI UNAPREĐENJU PRIVREDNOG AMBIJENTA DOLAZE IZ PARTIJSKIH I DRŽAVNIH STRUKTURA

 

Da su reforme baš zaribale, najbolje svedoči konstatacija Fiskalnog saveta da se “od velikih javnih preduzeća prave reforme nastavljaju samo u Železnicama”. I to uprkos činjenici, koju opet naglašava FS, da “jedan od najvećih fiskalnih problema s kojima će se Srbija suočavati i narednih godina jeste neuspešno poslovanje javnih i državnih preduzeća”. U 2017. na popravljanju stanja ovde nije urađeno praktično ništa. “Srbijagas posluje nešto povoljnije prvenstveno zbog niskih svetskih cena gasa (plaćaju mu sada uredno nekadašnji veliki dužnici – toplane, Petrohemija), ali preduzeće i dalje isporučuje gas neplatišama kojima ni povoljna cena gasa nije pomogla da posluju uspešno (Azotara, Novi Sad – Gas, Srpska fabrika stakla i druga). EPS i dalje izbegava da sprovodi neophodne reforme, pa tako ni tokom 2017. još uvek nije napravljena sistematizacija radnih mesta u preduzeću. Loše upravljanje EPS-om dovelo je do snažnog pada proizvodnje ovog preduzeća u prvoj polovini godine, čime je značajno oboren ukupan privredni rast čitave zemlje”, kaže FS. To jest, kako je to pomalo cinično primetio Milojko Arsić, “EPS treba tretirati kao institucionalnu havariju”.

Kada je pak reč o neprivatizovanim preduzećima – čija je sudbina, po Vučićevom obećanju, privatizacijom ili stečajem trebalo da bude rešena još pre više od godinu dana (krajnji rok za 17 strateških bio je 31. maj 2016, a za ostala još 31. decembar 2015) – ni tu se ove godine ništa ne dešava. Osim što poreski obveznici i dalje snose troškove njihovog održavanja. Analizirajući u svom septembarskom Izveštaju samo najveća među njima, Fiskalni savet zaključuje: “Azotara, Novi Sad – Gas i Galenika svoje neuspešno poslovanje pokrivaju neplaćanjem računa za gas, Jumko i PKB ne plaćaju električnu energiju, a Simpo opstaje samo zahvaljujući pomoći države koju dobija preko Fonda za razvoj. Petrohemija i RTB Bor tokom 2017. privremeno nemaju problema u poslovanju zbog povoljnih svetskih cena njihovih proizvoda, ali ova dva preduzeća nemaju mogućnost da trajno ostanu u pozitivnoj zoni bez prestrukturiranja i velikih investicija. To znači da se njihova privatizacija, i pored povoljnijih rezultata u 2017, ne sme dalje odlagati jer će ova dva preduzeća veoma brzo ponovo postati fiskalni problem”.

 

VIŠEGODIŠNJE ODLAGANJE REFORMI UKAZUJE NA TO DA U SRBIJI POSTOJE MOĆNE INTERESNE GRUPE KOJIMA ONE NE IDU U PRILOG, PA JE STOGA I NJIHOVA REALIZACIJA U BUDUĆNOSTI NEIZVESNA

 

AMBIJENTALNA SUŠA: Manji je problem suša na njivama, veći suša u glavama.

Naime, “mada je Srbija ostvarila napredak u nekim segmentima”, kaže Milojko Arsić, “privredni ambijent u Srbiji je i dalje među najnepovoljnijima u Evropi. Na listama Svetskog ekonomskog foruma, Svetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj, na kojima se zemlje rangiraju prema nivou konkurentnosti, kvalitetu državnog upravljanja i napretku u strukturnim reformama, Srbija se zajedno sa Albanijom i Bosnom i Hercegovinom nalazi među najslabije plasiranim evropskim zemljama”.

Potvrđuje to i nedavno objavljen Indeks globalne konkurentnosti (partner u Srbiji FREN – Fond za razvoj ekonomske nauke Kori Udovički) Svetskog ekonomskog foruma za 2017. godinu. Srbija je zabeležila značajan skok od 12 mesta popevši se sa 90. na 78. poziciju. (Doduše i zato što su Barbados i Makedonija, koji su lane bili bolji od Srbije, ispali sa liste, ali to nije važno.) Međutim, to je još uvek prilično loš plasman. Naime, kada se pogledaju s njom uporedive zemlje, Srbija je prema vrednosti IGK bolja jedino od BiH, koja zauzima 103. poziciju. Još nešto, uprkos postignutom napretku, mora da zabrine. Najmanje bodova Srbija je skupila u dve oblasti, koje svaka na svoj način najbolje izražavaju, s jedne strane, ono što izražava snagu motora jednog sistema – njegove institucije, a sa druge strane, “autput”, tj. proizvod, rezultat koji on “odbacuje”, to jest – inovativnost. Prema prvom kriterijumu, Srbija je “osvojila” samo 3,42 peona (i zauzela 105. mesto među 137 zemalja), a prema drugom još manje – 3,11 poena, što joj je donelo 113. poziciju. Najbolje je Srbija prošla kod kriterijuma zdravstvo i osnovno obrazovanje – 6,02 poena i 57. mesto.

S obzirom na to da su ciljevi fiskalne politike već ostvareni u ovoj godini, te “nema potrebe za daljim fiskalnim uštedama u 2018, moraju se intenzivirati reforme i rad na unapređenju privrednog ambijenta”, preporučuje Fiskalni savet. Slično misli i urednik Kvartalnog monitora. “U fokusu ekonomske politike i reformi u narednim godinama trebalo bi da bude stvaranje uslova za brži privredni rast”. Ali, primećuje Arsić, “višegodišnje odlaganje reformi ukazuje na to da u Srbiji postoje moćne interesne grupe kojima one ne idu u prilog, pa je stoga i njihova realizacija u budućnosti neizvesna. Najsnažniji otpori unapređenju privrednog ambijenta dolaze iz partijskih i birokratskih struktura, kojima postojeći ambijent omogućava ostvarenje visokih renti, kao i od biznismena kojima privilegovani poslovi omogućavaju ostvarenje ekstra profita. Ako i u budućnosti izostanu neophodne reforme, Srbija može da računa samo na privremeni i ograničeni rast privrede”, zaključuje Milojko Arsić.

 

 

Mijat Lakićević,

Novi magazin, 5. oktobar 2017.

 

 

Leave a Comment