Tamni vilajet

U Srbiji se ne zna ko sve čini državu – ni koliko institucija niti koliko pojedinaca. Ne zna se tačno ni koliko država para uzme, ni koliko potroši, ni na šta, niti na koga potroši. Država Srbija, u jednoj rečenici, to je tamni vilajet

 

Transparentnost Srbija objavila je pretposlednjeg dana januara da je naša zemlja u velikom međunarodnom istraživanju Indeks otvorenosti budžeta za 2016. godinu zauzela 62. mesto. Listom je obuhvaćeno 115 zemalja, što znači da se nalazimo u donjoj polovini tabele. Još je, međutim, nepovoljniji podatak da je Srbija pogoršala svoj plasman, i to za čitavih 15 mesta, pošto je 2015. bila 47. među 102 zemlje.

To je zgodan povod da se podsetimo jednog zanimljivog izlaganja Vladimira Vučkovića, člana Fiskalnog saveta, na savetovanju ekonomista krajem decembra prošle godine, koje je u opštoj prednovogodišnjoj halabuci ostalo prilično nezapaženo. Uz pohvale, ne kurtoazne nego sasvim zaslužene, razume se, rezultatima ostvarenim na planu konsolidacije javnih finansija i smanjenju fiskalnog deficita, pre svega, Vučković je vrlo detaljno razložio budžet i izložio mane samog procesa donošenja budžeta, zatim njegovog sadržaja i, na kraju, kontrole izvršenja planiranih (para)državnih prihoda i rashoda. Evo, dakle, šta kaže Vučković.

Najpre, najvažnija dokumenta se javnosti predstavljaju, a zatim u Skupštini usvajaju sa (velikim) zakašnjenjem. Recimo, predlog zakona o budžetu Vlada treba Narodnoj Skupštini da dostavi početkom novembra, ali ona to čini tek u decembru. Još je veće zakašnjenje sa ključnim srednjoročnim planskim dokumentom – nacrtom Fiskalne strategije. Trebalo bi da Fiskalnom savetu bude poslata u aprilu, a dostavlja mu se tek u decembru.

Drugo, još uvek ne postoji centralni registar institucija i zaposlenih u javnom sektoru. Veliki broj agencija i institucija, koje po svojoj prirodi pripadaju centralnom nivou vlasti, nisu obuhvaćene budžetom (Republička agencija za stanovanje, Agencija za akreditaciju zdravstvenih ustanova, Agencija za bezbednost saobraćaja, Agencija za energetiku, Komisija za hartije od vrednosti, RATEL, RRA). Takođe, još uvek nije završen i u budžetski proces uključen spisak zaposlenih. Sećate li se koliko se Kori Udovički mučila da to napravi. Otkako je ona otišla – a na njeno mesto došla, treba li podsećati, aktuelna premijerka Ana Brnabić – s tim poslom se potpuno stalo.

Treće, neki bitni rashodi i dalje su netransparentni. Recimo, javnosti se prikazuju samo ukupni rashodi za tzv. aktivirane garancije (20-30 milijardi dinara), ali i dalje ne postoje podaci o preduzećima čije obaveze otplaćuje budžet niti o iznosima koji se troše po pojedinačnim preduzećima. Takođe, daju se samo ukupni rashodi za subvencije investitorima (koje, uzgred, iz godine u godinu rastu, uprkos protestima domaće privredne i stručne javnosti), ali se ne zna koliko se kome odobrava.

Četvrto, ne prate se docnje u izvršavanju obaveza. Izveštaji o docnjama ne pokrivaju sve budžetske korisnike niti su dostupni podaci pouzdani. Uočljivo je da se kasni sa plaćanjem velikih rashoda u zdravstvu, poljoprivredi, takozvanim “reciklerima”… A kada docnje prerastu mogućnosti budžetskih korisnika, trošak se prevaljuje na republički budžet.

Peto, takozvana tekuća budžetska rezerva, koja je namenjena vanrednim situacijama, tj. troškovima, sve više se povećava i dostiže enormne iznose. Do 2016. kretala se u uobičajenim granicama i iznosila oko jedan odsto budžetskih prihoda. Od tada raste, pa je 2017. dostigla čitava četiri odsto budžetskih prihoda, tj. oko 45 milijardi dinara. To, s jedne strane, omogućava Vladi da velike pare troši prema sopstvenom nahođenju, ne polažući nikakav račun javnosti, a sa druge praktično ukida potrebu za zakonskim rebalansima tokom godine.

Šesto, Ministarstvo finansija nema način da proceni objektivnost zahteva budžetskih korisnika, a mnogi, naravno namerno, preuveličavaju svoje potrebe. Posledica je “odokativno” rezanje budžeta, što drugim rečima znači nepravednu i neracionalnu raspodelu sredstava.

Sedmo, srednjoročni ciljevi postavljeni u Fiskalnoj strategiji predstavljaju puku formalnost, nemaju nikakav značaj.

Osmo, parafiskalni nameti se uvode nekontrolisano. Razrezuju ih lokalne samouprave, Republika, državna preduzeća, fondovi i druge institucije i organi. Efikasne odbrane nema.

Deveto, ogromna budžetska potrošnja u decembru već je postala redovna pojava. Poslednjeg meseca u godini potroši se koliko i u prethodnih 11 meseci. Otud praćenje realizacije budžeta tokom godine postaje praktično nemoguće ili je besmisleno.

I konačno, na desetom mestu, možda najvažnije: nema završnog računa budžeta. Zakonom o budžetskom sistemu propisano je, naime, da se završni račun budžeta za prethodnu godinu dostavlja do 15. jula tekuće. Međutim, poslednji put je završni račun države u Skupštini usvojen još davne 2002. (beše li to u vreme Zorana Đinđića) za 2001. godinu. Posle toga – ništa. Za razdoblje od 2005. do 2014. mogu se naći predlozi zakona o završnom računu, ali o njima zakonodavno telo nije reklo ni “bee”. Za 2015. i 2016. nema ni predloga završnih računa

Na kraju Vladimir Vučković zaključuje:

1) Budžetski proces je površan i neobavezujući; srednjoročni i reformski ciljevi praktično ne postoje.

2) Budžet je mutan: on ne sadrži pregled svih prihoda i rashoda niti se planiraju, a još manje plaćaju sve obaveze. Budžetska rezerva je velika, što znači da je velika i državna samovolja u trošenju para poreskih obveznika. To dalje znači da je finansijska disciplina labava, što opet implicira da je kontrola nad javnim sredstvima vrlo slaba.

3) Nema završnog računa budžeta. Nepoznata je veličina javnog sektora.

Da još više pojednostavimo. Kad se sve skupi, ovo gore navedeno i nabrojano znači da se ne zna ni ko sve čini državu – ni koliko institucija niti koliko pojedinaca. I drugo, ne zna se tačno ni koliko država para uzme, ni koliko potroši, ni na šta, niti na koga potroši.

Država Srbija, u jednoj rečenici, to je tamni vilajet.

 

 

Mijat Lakićević

Peščanik.net, 1. februar 2018.

 

 

Leave a Comment