PEŠČANIK

Željko Obradović, državni neprijatelj

Kao što je pre više od dve hiljade godina rimski senator Marko Porcije Katon stariji svaki svoj govor u senatu završavao rečenicom „mislim da Kartaginu treba razoriti“, tako ću i ovom prilikom ponoviti ono za šta se zalažem već godinama: državno finansiranje profesionalnog sporta treba ukinuti

Od kada se pre tri godine vratio u Srbiju i srpsku košarku, protiv Željka Obradovića se vodi pravi mali specijalni rat. Nižu se pokušaji da se taj čovek istera ako ne iz Srbije, a ono makar iz srpske košarke.

Prvi pokušaj usledio je već 2022. godine. Tada je, naime, Košarkaška liga Srbije, protivno sopstvenom Pravilniku, kaznila Obradovića zato što Partizan, zbog uslova na koje je imao primedbi, nije želeo da igra plej-of. O tome sam već pisao, pa tu priču ovde nećemo ponavljati.

Nakon toga bilo je dosta manjih napada – naročito preko društvenih mreža i naročito osporavanja Obradovićeve ličnosti, ali i stručnosti. Uoči ove sezone, tj. sredinom prošle godine, u tu borbu uključene su ne samo „zemaljske“ nego i „nebeske“ sile: pozivima iz „politike“ i iz „crkve“, kako su kasnije izvestili mediji, sprečen je već utanačen dolazak Nikole Mirotića u Partizan.

Do kulminacije, bar trenutno, došlo je ovih dana, tokom finala Kupa Radivoja Koraća kada su navijači Crvene zvezde istakli veliki transparent „Željko Obradović državni projekat“. Nema sumnje da su tu navijači bili samo nosači; režiseri su bili među onima koji kontrolišu navijače. Već sama terminologija na to ukazuje – navijački rečnik je „sofisticiraniji“, oni pevaju „Željko Turčine…itd.“, da ne ulazimo u detalje. Da ne bude zabune, ni Partizanovi u tom pogledu nisu ništa bolji.

Obradović je na poruku sa „tribina“ odgovorio rekavši da „veća laž od toga nije izgovorena“, što je Aleksandar Vučić sutradan okarakterisao kao „odvratan napad na državu“. Parolu koja je izazvala Obradovićevu reakciju nije komentarisao. A zašto je to „napad na državu“, pogotovo „odvratan“, nije objasnio.

Reći za Obradovića da je „državni projekat“ nesumnjivo zvuči potpuno besmisleno. Pošto se on, posle dvodecenijskog rada u inostranstvu, u Srbiju vratio ne samo kao najtrofejniji već i kao, po takoreći opštem mišljenju, najbolji evropski košarkaški trener, dočekivan aplauzom širom inače zavađenog nam regiona, jasno je da njemu sa te strane država Srbija uopšte nije potrebna. Poput Novaka Đokovića više treba on Srbiji nego Srbija njemu. Da ima političke volje, recimo, mogao bi da bude iskorišćen kao mirovni projekat.

Ima, međutim, neko ko je zaista želeo da bude državni projekat. Naime, 2017. godine, pošto je Crvena zvezda osvojila treću uzastopnu titulu šampiona ABA lige, Nebojša Čović je izjavio: „Mislim da smo zaslužili, bez obzira šta ko pričao, da od ovog trenutka, pa dalje stvarno postanemo državni projekat“. Još je dodao tom prilikom da bi „želeo, naročito zbog Fajnal-fora u Beogradu 2018, da se popnemo stepenik više. I ove godine smo moralno i košarkaški zaslužili da budemo u Top 8. Onda su se umešale više sile i prenele poruku. Vi morate da budete mudri da shvatite tu poruku onako kakva jeste i da se spremite za sledeću sezonu“, rekao je predsednik KK CZ.

Ali usred tog velikog projekta pojavio se Željko Obradović i, pre svega rezultatima u Evroligi, ne samo na sportskom nego i na kulturološkom planu skrenuo pažnju na Beograd i Srbiju kao evropski košarkaški centar. I odjednom, oni koji su do juče bili glavni ili su još uvek glavni u Srbiji, više nisu bili u glavnoj ulozi, tj. više nisu bili glavni u Evropi. A to nije lako podneti.

Pošto se Aleksandar Vučić osetio povređenim, i u Partizan i u Zvezdu odmah je stigla finansijska policija. To je, u suštini, jedino što bi država trebalo da ima sa profesionalnim sportskim klubovima. Ne samo u košarci, naravno, i nikako ne kada je to ćeif Vučiću, nego kao svoj redovan posao.

Kao što je pre više od dve hiljade godina rimski senator Marko Porcije Katon stariji svaki svoj govor u senatu završavao rečenicom „mislim da Kartaginu treba razoriti“, tako ću i ovom prilikom ponoviti ono za šta se zalažem već godinama: državno finansiranje profesionalnog sporta treba ukinuti.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 23. februar 2024.

Asanž i Navaljni

Nema opravdanja, razloga i smisla, povodom sudbina Asanža i Navaljnog, izjednačavati Zapad i Putina, pogotovo današnju Evropu i današnju Rusiju. Ako je nešto licemerno, onda je to zauzimanje te ekvidistance i time faktičko imitiranje, da ne kažem plagiranje Vučićeve politike

Razlika između Zapada i Putina je kao između Asanža i Navaljnog. Asanž je živ a Navaljni je mrtav. Možda neko misli da je to mala razlika, ali ne verujem da bi se Džulijan sa tim složio, Alekseju je već svejedno. Dakle, razlika između Zapada i Putina je kao između života i smrti.

Život, naravno, može biti ovakav i onakav, ali je ipak život i, kao takav, osim u nekim sasvim ekstremnim situacijama, neuporedivo bolji od smrti.

Tako da sve te paralele koje su se ovih dana mogle čuti između (položaja) Asanža i Navaljnog, a odatle izvedeno izjednačavanje Zapada i Putinove Rusije padaju u vodu i pokazuju se kao veštačke konstrukcije lišene smisla. I osećanja.

Naravno, Zapad nije raj na Zemlji, demokratija nije savršena, liberalizam je često na udaru sa raznih strana, ponajviše od državnih struktura.

Ipak, istovremeno, u tom liberalno-demokratskom poretku postoje desetine, pa i stotine, organizacija, udruženja, foruma, koji se bore za očuvanje i proširenje ljudskih prava i sloboda. I koje su se digle u Asanžovu odbranu. Te organizacije (koje, uzgred, često finansiraju te iste države) vrlo su moćne, imaju širok i otvoren pristup medijima, njihove članove niko ne hapsi. A u Rusiji hapse hiljade ljudi zato što su izašli da odaju poštu preminulom čoveku.

Asanž je, možda nije zgoreg podsetiti, optužen za špijunažu jer je (navodno) objavio tajne dokumente američke vojske. Sva krivica Alekseja Navaljnog bila je u njegovom pokušaju da se bavi politikom, odnosno što se kao političar suprotstavljao Putinovom režimu.

Zamislite nekoga ko objavi tajne dokumente kineske armije, ili ruske, ili (nedajbože) srpske. Ne bi bilo rupe na kugli zemaljskoj u koju bi mogao da se sakrije. Tamo se – a i ovde, kao što i nedavno iskustvo pokazuje – i za manje ubija. A Asanž se već tuce godina uspešno krije, i to gde – u Velikoj Britaniji, najvećem američkom savezniku.

Istina je, tamo gde je boravio i gde se trenutno nalazi Asanž, nisu (bili) baš humani uslovi – zatvor i kad je luksuzan nije human – ali su opet neuporedivo humaniji od onih u kojima je boravio Navaljni. Na kraju, može se reći da je upravo ta užasna dehumanizacija, ta surovost kojoj je godinama bio izložen, ubila Navaljnog. Prosto, organizam odustane od života i presudi sam sebi.

Ne mislim da bi Asanž (ukoliko do suđenja uopšte i dođe, jer tek treba da se odluči o njegovim izručenju Sjedinjenim Državama) trebalo da bude osuđen. Ne verujem da bi to donelo neku korist slobodi i demokratiji. Ali, još manje vidim da ima opravdanja, razloga i smisla, povodom sudbina Asanža i Navaljnog, izjednačavati Zapad i Putina, pogotovo današnju Evropu i današnju Rusiju. Ako je nešto licemerno, onda je to zauzimanje te ekvidistance i time faktičko imitiranje, da ne kažem plagiranje Vučićeve politike.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 20. februar 2024.

Vučić, Putinov saveznik

Srbija je danas u Evropi, ali i šire, izolovana kao što nikada u svojoj istoriji nije bila. Držeći se Putina, Aleksandar Vučić zarad očuvanja sopstvene vlasti žrtvuje Srbiju i srpske nacionalne interese, gde god da Srpkinje i Srbi žive, a naročito na Kosovu (i Metohiji)

Biti jedini saveznik ruskog predsednika Vladimira Putina u Evropi – Lukašenko se tu iz više razloga ne računa – jedini saveznik diktatora koji svoje protivnike surovo muči i na kraju ubija – to je „status“ Aleksandra Vučića danas.

Time što nije ustao da pozdravi Juliju, sad već nažalost udovicu Alekseja Navaljnog, Aleksandar Vučić je pokazao svoje pravo lice. Pokazao je odsustvo svakog poštovanja, ne samo prema supruzi umorenog čoveka nego i prema svim političkim prognanicima i žrtvama državnog nasilja.

Ali pokazao je Vučić i da se vrlo loše snalazi u iznenadnim situacijama, u prilikama koje nije sam priredio i za koje nije stigao da se pripremi. Zato je, kada se malo pribrao, organizovao marketinšku kampanju kontrole štete. Pa je organizovao razgovore u televizijskim emisijama – mada, naravno, ne kao njihove udarne teme – u kojima su za smrt Navaljnog krivcima proglašavani svi – osim Vladimira Putina.

Glavno što je tim povodom uspela da primeti omiljena Vučićeva voditeljka na ružičastoj televiziji jeste da je Julija Navaljna bila – našminkana. Umesto makar onog, što se kaže, ženskog saučešća – vulgarni cinizam i omalovažavanje žrtve.

Iz toga je nekako proistekla i glavna teza svih sagovornika u emisiji – da je, naime, sve to što se desilo u Putinovom Gulagu manje-više bilo očekivano. Nisu ni slutili koliko su bili u pravu. Jer zbilja, malo ko je očekivao – iako su se mnogi nadali – da će najčuveniji ruski opozicionar iz sibirskog kazamata izaći živ.

Kako će ubistvo Navaljnog uticati na zbivanja u Rusiji i Evropi, pa i u celom svetu, tek ćemo videti, i to može biti tema nekog drugog teksta. Kada je, međutim, o Srbiji reč, jedno je sigurno: „status“ Aleksandra Vučića određuje status Srbije. A to znači da je Srbija danas u Evropi, ali i šire, izolovana kao što nikada u svojoj istoriji nije bila. Držeći se Putina, Aleksandar Vučić zarad očuvanja sopstvene vlasti žrtvuje Srbiju i srpske nacionalne interese, gde god da Srpkinje i Srbi žive, a naročito na Kosovu (i Metohiji).

Pitanje je, sa druge strane, da li će i koliko još dugo Vučić moći da vodi takvu politiku. Naime, zaoštravanje odnosa između Rusije i Evrope, odnosno Zapada, navodno neutralno (a faktički prorusko) držanje Srbije u tom sukobu, sve više ugrožava ekonomski razvoj zemlje. Šta ako, recimo, ukoliko Srbija nastavi sa aktuelnom politikom, Zapad odluči da bojkotuje Ekspo 2027, kao što je bojkotovao Olimpijadu u Moskvi 1980. godine?

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 17. februar 2024.

Kad Vučić kupuje luku

Priča je toliko besmislena da je malo verovatno da i Vučić – koji, uzgred, uopšte nije neracionalan – to ne vidi. Dakle, pitanje je šta se iza ovog nerazumnog predloga/ideje krije? Kakvi i čiji interesi? Šta Vučić stvarno kupuje, odnosno prodaje?

„Srbija će da izvozi sve više, mi moramo da imamo luku. Važno nam je da koristimo kapacitete Soluna i Pireja, čak i da kupimo deo luke, određene kapacitete, 5-10 odsto. Mi imamo pare, to nije problem. Nama je potrebno da imamo brži izvoz u svet i razgovarali smo o tome“, rekao je Aleksandar Vučić posle razgovora s premijerom Grčke Kirijakosom Micotakisom.

Bubnuo i ostao živ – što bi rekao naš narod. No, ništa neuobičajeno za „vrhovnog komandanta“. Svako malo Vučić ispali neku nebulozu – da li mu je to u prirodi ili posledica marketinške strategije nije ni bitno, biće da ima ponešto od oboje – pa se onda svi oko njega češu.

Najpre, mada najmanje važno jer smo (i) na to već oguglali, jedan tako krupan i dalekosežan privredni poduhvat zahteva ozbiljnu analizu, predikciju rashoda i prihoda, isplativosti i održivosti, čime bi trebalo da se pozabavi jedan tim stručnjaka i o čemu bi, na kraju, trebalo da raspravlja i da odluku donese Vlada Srbije. To bi bio normalan put, ali odavno smo naučili da se od Vučića tako nešto ne može očekivati. Kad može centralnoj banci da naredi da kupuje zlato, što ne bi Vladi da kupi parče luke.

S tim u vezi, kad Vučić kaže „mi para imamo“, bilo bi dobro da kaže na koje pare misli. Ako je to onih nekoliko milijardi evra u Trezoru, kojima svako malo maše Siniša Mali, trebalo bi da kaže koliko od toga pripada Republici, a koliko raznim državnim entitetima – bolnice, fakulteti, policija i drugi – koji nešto naplaćuju od građana? Zašto su ti podaci tajna? Ključno je, međutim, da kada je o državi Srbiji reč, bez obzira na to što suma ne mora da bude velika, sasvim „odokativno“ oko stotinjak miliona evra – ako se ima u vidu da su Kinezi 2016. godine 67 odsto Luke Pirej platili 368,5 miliona evra – mora se imati u vidu da ona para zapravo nema. Štaviše, ona je svake godine u debelom finansijskom minusu. Samo u poslednje tri godine zadužila se za gotovo 10 milijardi evra.

Drugo, ni seljaku koji svakog dana prodaje krompir na pijaci ne pada na pamet da kupi pijacu. Niti transportnom preduzeću da kupi prugu ili auto-put. Zašto onda Vučić misli da bi trebalo da kupi luku (tj. makar pet odsto) da bi preko nje išla roba iz Srbije? Na kraju krajeva, ako kupite pet odsto preduzeća, vi niste kupili nijedan njegov fizički deo nego pravo da učestvujete u profitu. I pravo da učestvujete u odlučivanju mada se ono, sa pet odsto vlasništva, svodi na teoriju. A i kada bi Srbija kupila deo vlasništva, to korisnike, preduzeća-izvoznike ne bi oslobodilo plaćanja lučkih usluga.

Treće – neće izvoziti Srbija nego, recimo, kada je o automobilima koje Vučić apostrofira reč, proizvođač automobila. A to, ko god da je, Fijat ili neka kineska fabrika električnih vozila (na šta možda Vučić, kad se otvori rudnik litijuma, pikira), oni će sami tražiti svoja tržišta, pa i najbolje puteve do njih. Možda Vučić računa da se na ovaj način još malo približi Kinezima? Ili je to još jedno malo širenje „srpskog sveta“ kroz revitalizaciju stare (radikalske) ideje o srpskoj slobodnoj zoni u Solunu čiju je realizaciju omelo izbijanje Prvog svetskog rata, ali je u delo sprovedena u Kraljevini SHS?

Sve u svemu, priča je, racionalno gledajući, toliko besmislena da je malo verovatno da i Aleksandar Vučić – koji, uzgred, uopšte nije neracionalan – to ne vidi. Dakle, pitanje je šta se iza ovog nerazumnog predloga/ideje krije? To jest – kakvi i čiji interesi? Šta Vučić stvarno kupuje, odnosno – prodaje? Može da se nagađa, spektar čak i nije toliko širok, ali tu sferu prepuštamo drugima.

Šta god da prodaje, to nije njegovo, to je naše. I šta god da kupuje, od toga korist neće imati građani Srbije.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 14. februar 2024.

Dva minuta, druže

U ovoj zemlji, ima već više od decenije, sve je podređeno odbrani i zaštiti Aleksandra Vučića. I on sam, kada na prvi pogled štiti druge, u stvari to radi zbog sebe. Tako obezbeđuje pokornost, povećava sopstvenu moć nad potčinjenima, obezbeđuje svoju poziciju

Za dve nedelje, 31. januara 2024. godine, zastariće ključni dokaz u aferi „Dva minuta“, javili su ovih dana mediji. Da podsetimo ili da obavestimo neupućene, toga dana 2019. godine u saobraćajnoj nesreći na auto-putu između Niša i Leskovca, na naplatnoj rampi kod sela Doljevac, poginula je Stanika Gligorijević. Za nesreću je pravosnažno osuđen navodni vozač automobila u vlasništvu Javnog preduzeća „Koridori Srbije“, koji je velikom brzinom otpozadi naleteo na vozilo u kojem se nalazila Stanija. U službenom autu, prema zvaničnoj verziji, nalazio se i direktor „Koridora“ Zoran Babić, visoki funkcioner Srpske napredne stranke.

Rekli smo „navodni vozač“ jer su se od početka pojavili glasovi da je za volanom zapravo bio Babić. A u sudskom postupku koji je povodom ovog slučaja vođen, mnogo toga je ostalo mutno, nerazjašnjeno i sumnjivo. Recimo, osuđeni vozač (koji je priznao krivicu) na sudu nije znao da kaže da li je auto koji je vozio imao manuelni ili automatski menjač. Zatim, policajci koji su izvršili uviđaj rekli su da su došli iz pravca Niša, a na snimku se vidi da su stigli iz pravca Leskovca. Treće, Institut za sudsku medicinu iz Niša nije uzeo DNK sa vozačevog sedišta, čime bi se pouzdano utvrdilo ko je na njemu sedeo (ili možda i jeste, ali krije nalaze). Četvrto, vrlo brzo nakon udesa u „Puteve Srbije“ došli su službenici Bezbednosno-informativne agencije – šta tajna policija ima sa saobraćajnom nesrećom? I peto, u ovom nizu najvažnije, sestra Stanike Gligorijević Mirjana Aleksić, koja je i sama povređena u sudaru, nedavno je (utorak, 16. januar) za list Nova.rs izjavila: „Moj suprug je svojim očima video kada su Zorana Babića izvukli sa mesta vozača.“

Sve ovo, međutim, moglo bi i da se zanemari. Jer, ključno je zapravo to da na snimcima koje su zabeležile kamere na doljevačkoj rampi postoje dva minuta na kojima sve se vidi. Preciznije – na kojima se vidi nesreća: kako je do nje došlo i ko je u njoj učestvovao, odnosno, gde se ko od učesnika nalazio i u kakvoj je ulozi bio.

Problem je u tome što ta dva minuta na kojima sve se vidi – nije video niko. Tačnije, nije video niko od nadležnih, onih koji bi trebalo pre svih drugih da ih vide – i koji su, na kraju, da tragedija bude veća, o celoj stvari i presudili – dakle, ni državni tužilac ni sudija. Nasuprot tome, video ih je onaj ko ni po kojem osnovu – pravnom niti bilo kom drugom legalnom i legitimnom – nije imao pravo, nije smeo da ih vidi. Aleksandar Vučić lično. I ne samo da je ta dva minuta video nego on nikom drugom ne dozvoljava da ih vidi. Više puta je obećavao da će snimak staviti na raspolaganje nadležnim organima, pa čak i javnosti, ali svaki put je prekršio obećanje i pogazio datu reč.

Nekim „kopernikanskim obrtom“, dolazi do inverzije položaja: oni koje je Vučić držao u šaci, sada u šaci drže njega; on (počinje da) zavisi od njih i, hteo-ne hteo, mora da ih čuva. Jer, ko su oni u stvari? Ako istina izbije u javnost, pogodiće više njega nego njih. S njihovim padom kruni se njegova figura. Zar Milan Radoičić nije najnoviji primer za to

Ni to nije sve. Pogledajte samo kakvu je silnu logistiku upotrebio, kakve je državne resurse angažovao – zašto – da se prikriju činjenice: Vladu, tj. redovnu i tajnu policiju; pravosudni sistem, tj. tužilaštvo i sudstvo; javna preduzeća „Putevi Srbije“ i „Koridori Srbije“; naučne ustanove – Institut za sudsku medicinu; državne ustanove – Kabinet predsednika Republike i, na kraju, čak i neku (privatnu?) firmu iz Novog Sada koja je (kako se tvrdi) bila zadužena za održavanje nadzornih kamera. Pola Srbije, od Novog Sada preko Beograda do Niša i čitav državni aparat bili su, dakle, upregnuti da bi se sakrio i zaštitio jedan čovek.

Zoran Babić?

Ne, naravno da nije reč o Zoranu Babiću, u narodu poznatom kao „vazduplohov“, po tužno-smešnom lapsusu (valjda je reč o lapsusu) koji je napravio u nekom svom skupštinskom nastupu.

U ovoj zemlji, ima već više od decenije, sve je podređeno odbrani i zaštiti Aleksandra Vučića. I on sam, kada na prvi pogled štiti druge, u stvari to radi zbog sebe. Tako obezbeđuje pokornost, povećava sopstvenu moć nad potčinjenima, obezbeđuje svoju poziciju.

Ali nekim „kopernikanskim obrtom“, koji je zapravo zakonit u takvim situacijama, dolazi do inverzije položaja: oni koje je on držao u šaci, sada u šaci drže njega; on (počinje da) zavisi od njih i, hteo-ne hteo, mora da ih čuva. Jer, ko su oni u stvari? Ako istina izbije u javnost, pogodiće više njega nego njih. S njihovim padom kruni se njegova figura. Zar Milan Radoičić nije najnoviji primer za to?

„Dva minuta, druže“ – bio bi to savršen naslov za film-paradigmu današnje Srbije; žanr: hiperrealizam. Zamislite tu plejadu likova: radnik na naplatnoj rampi, saobraćajni policajac, tajni agent, ministar policije, premijerka, službeni vozač jednog velikog javnog preduzeća i njegov direktor, direktor drugog velikog javnog preduzeća, direktor firme za održavanje kamera, veštak sudske medicine, državni tužilac, sudija, predsednik Apelacionog suda, advokati, savetnica za medije predsednika Republike, šef predsednikovog kabineta, predsednik Republike. I svi oni (osim advokata, razume se) udruženi u borbi protiv istine i pravde. A nasuprot njima Mirjana Aleksić, kao neka srpska Erin Brokovič, u borbi za istinu i pravdu.

Ako neko dođe glave Aleksandru Vučiću, biće to Stanika Gligorijević.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 18. januar 2024.

Politički protivnik kao smrtni neprijatelj

Upravo kao program – a ne zbog Vučićevih ličnih karakteristika, zato što je on kao pojava ovakav ili onakav – ono što nudi (i radi) Srpska napredna stranka najgore je i najopasnije od svega što postoji na političkoj sceni Srbije

Red socijalizma, red nacionalizma – na to se svode svi javni nastupi Aleksandra Vučića. S jedne strane država, tj. vlast oličena u jednom čoveku, apsolutnom vođi, koji brine o svemu i obezbeđuje sve, tako da (običan) narod nema šta da misli nego samo da (ga) sluša. Sa druge strane narodni neprijatelji, kako oni spolja tako i oni iznutra, s kojima, posebno ovim drugima, zna se kako treba postupati.

Pokazala je to i poslednja – eh, da je stvarno poslednja, što bi rekao Đorđe Balašević – Vučićeva konferencija za štampu (u nedelju, 24. decembra) koja se nije razlikovala od prethodnih. Počinje se obećanjem većih plata i penzija. Po pravilu, to se radi mesecima unapred – otprilike u julu najavi se povećanje koje će uslediti u januaru iduće godine. I koje, u stvari, ili treba da nadoknadi štetu prouzrokovanu inflacijom (prošle godine je rast cena u Srbiji bio među najvećima u Evropi, a tako će biti i ove) ili sledi po zakonu (kada je reč o penzijama). U tom „paketu“ su i razna jednokratna davanja, po 10-20.000 đacima, studentima, majkama, penzionerima. Naravno sav taj novac dolazi iz prethodno uzetih kredita (javni dug je za vreme ove vlasti više nego udvostručen i porastao je sa 15 na 35 milijardi evra), koji će naravno svi ti penzioneri, majke, studenti i đaci morati da vrate sa (visokom) kamatom, ali to Vučić krije kao zmija noge.

Zatim dolazi obećanje investicija u zdravstvo i školstvo. I to je zakonom propisana obaveza države, ali to naprednjaci predstavljaju kao da pre njih nije bilo ni škola ni bolnica. Uzgred, u državnom zdravstvenom sistemu Srbije čak i nije ključni problem nedostatak prostora i savremene opreme – mada je ona svakako potrebna – nego slaba organizacija, odnosno loše upravljanje. Zbog toga se neretko dešava da novi uređaji – kao što je i Vučić nedavno otkrio ono što svi znaju – čame u podrumu. Problem je, u najkraćem, partijsko zdravstvo. Zdravstvom Srbije vladaju partijski poslušnici, a ne stručnjaci. Primer za to je sudbina Dragana Milića, vaskularnog hirurga iz Niša, koji je, pošto je prethodno samopregornim radom s kolegama eliminisao liste čekanja, najpre umesto priznanja dobio packe od ministarke zdravlja, a onda je smenjen sa mesta prodekana niškog Medicinskog fakulteta i onemogućava mu se izbor u zvanje redovnog profesora. Očigledno, čini se sve da ga se otera u inostranstvo ili u privatni sektor, kojim putem su već pošli mnogi lekari i medicinske sestre koji nisu hteli da trpe zulum naprednjačkih kadrova.

Kao i zdravstvo, i obrazovanje je postalo partijsko. I ovde vlast misli da će loše stanje i slabe rezultate u prosveti popraviti nekakvim reorganizacijama i investicijama u „nove kapacitete“ – baš kao što se radilo u socijalizmu. Primer za to je izgradnja tzv. BIO4 kampusa koju je (uzgred – po ko zna koji put) na Vučićevoj konferenciji najavila Ana Brnabić. „Kao što je predsednik rekao“ (naravno – ništa bez predsednika) „za nekoliko dana počinjemo pripremne radove na BIO4 kampusu. Tu će biti okupljeno 1.400 profesora, istraživača, 4.000 studenata, više od 1.000 doktora nauka i 300 najsofisticiranijih laboratorija“, rekla je premijerka. Neko neupućen bi mogao da pomisli (a većina građana je, razumljivo, u ovakve stvari neupućena) da je reč o hiljadu „novih“ doktora nauka i o četiri hiljade „ekstra“ studenata što naravno nije slučaj. Reč je o tome da će kada kampus bude završen (a kad će – videćemo) u njemu „pod jednim krovom“ biti okupljeno više već postojećih (prirodnjačkih) fakulteta i instituta, tj. njihovih profesora i studenata. To što su sada raštrkani na više adresa najmanja im je smetnja da bolje rade i više sarađuju; problem je bila – i ostala – kao i u zdravstvu, nezdrava atmosfera, odnosno vladavina nekompetentnih, a partijski podobnih.

Poslednji na red, kao šlag na tortu, dolazi Vučićev omiljeni deo – infrastruktura. Tu su karte auto i ostalih puteva, železničkih pruga, gasovoda i naftovoda, mada se izgleda i Vučić umorio od stalnog ponavljanja istog, pa je na pomenutoj nedeljnoj konferenciji tu priču nekako smandrljao; recimo, uopšte nije pomenuo beogradski metro. No, kada je o infrastrukturnim projektima reč, odavno je jasno da oni imaju dvostruku svrhu. S jedne strane, time što su (građevinski i ostali) radovi znatno precenjeni, veštački se naduvava bruto domaći proizvod, odnosno njegov rast. Sa druge strane, i s prethodnim povezano, oni služe kao kanal za prelivanje državnih para u privatne džepove vlasti i onih vlastima bliskih. Drugim rečima – za izgradnju razgranate mreže mita i korupcije.

Nakon ovih ekonomsko-socijalnih, prelazi se na nacionalne teme. Već je uspostavljen redosled srpskih arhineprijatelja. Najpre se, naravno, oplete po Kurtiju, tj. Albancima, onda po Hrvatima i „Zagrebu“: „Što bi Kurti voleo da se kaže nešto lepo o Srbiji, što bi Zagreb želeo da kaže nešto lepo. Što je njima interes jaka Srbija?“ Otkako više nema Angele Merkel, Nemci (i Austrijanci – kao da tu ima neke razlike, zar ne) čvrsto zauzimaju treće mesto na pomenutoj rang-listi. A ne propušta se ni prilika da se usput potkači i omalovaži Evropska unija, a da se nekako pohvali i podrži Rusija.

Na kraju, da začine celu priču stupaju domaći izdajnici. Kao što sam već pisao, tokom predizborne kampanje naprednjaci su bez ustručavanja tvrdili da opozicioni političari „prodaju nacionalne interese svoje zemlje zarad lične koristi“. I, uopšte, vlast je protekle izbore predstavljala kao borbu na život i smrt. Aleksandar Vučić je rekao da Aljbina Kurtija i opoziciju „vode isti interesi“, te da se, generalno, svesno ili nesvesno, koordinisano ili ne, opozicija i neprijatelji Srbije nalaze na istoj liniji i na istom zadatku – destabilizaciji i rušenju Srbije.

A zna se kako se postupa sa izdajnicima i kakva im kazna sleduje. Pokazao je to Dragoslav Bokan, čovek od velikog Vučićevog poverenja, stalni i celodnevni (pošto iz studija ne izlazi od ujutru do uveče) gost njegovih omiljenih televizija s nacionalnim pedigreom, režiser državnih priredbi, državni predstavnik u upravama visokoškolskih ustanova, kada je Mariniki Tepić, koja (sa još sedam koleginica i kolega) štrajkuje glađu, takoreći egzaltirano – ne postoji način da se to drugačije kaže – poželeo smrt. „Dajem punu podršku Mariniki Tepić da izdrži do kraja u njenom štrajku glađu. Neka ne odustane, mi verujemo u njen karakter, mi verujemo u njenu čvrstinu“, rekao je Bokan. Naročito je simptomatičan taj njegov prelazak sa „ja“ na „mi“ – znao je očigledno da ne govori samo u svoje ime. Niko se iz vlasti nije oglasio nakon tih Bokanovih reči, niko se nije ogradio od te neljudske izjave.

Tretirati političkog protivnika kao smrtnog neprijatelja protiv koga su dozvoljena sva sredstva nije novost u srpskoj istoriji. Krajem 19. veka radikali su izvršili pravi pogrom nad liberalima, ubijeno je nekoliko stotina ljudi, što je nazvano „velikim narodnim odisajem“. Možda su odelo promenili, ali ćud im je ostala ista. Zar Tomislav Nikolić, čovek koji je ponajviše zaslužan za Vučićev politički uspon, nije rekao: „Ako neko od vas u idućih mesec ili dva negde vidi Zorana Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s nogom“. A kada je premijer Srbije samo petnaestak dana kasnije ubijen, mnogi su otvarali šampanjac.

Uzgred, kad već pomenusmo radikale i liberale, Aleksandar Vučić je kao one koji mu u Evropi rade o glavi posebno apostrofirao „levo-liberalne krugove“. Zbilja, ko bi (u) Srbiji drugi – od Pašića preko Broza do, evo, Vučića – bio kriv ako ne liberali.

Sve su ovo elementi jedne celine, jednog pogleda na svet, jednog političkog programa. Socijal-nacionalističkog ili obrnuto, kako vam drago. I upravo kao program – a ne zbog Vučićevih ličnih karakteristika, zato što je on kao pojava ovakav ili onakav – ono što nudi (i radi) Srpska napredna stranka najgore je i najopasnije od svega što postoji na političkoj sceni Srbije.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 27. decembar 2023.

Podržite svog rukovodioca

Pretpostavljeni traže od svojih zaposlenih da potpišu da će glasati za Vučića. Ali je taj zahtev „spakovan“ tako da oni izražavaju lojalnost i podršku svom „rukovodiocu“. Pa onaj ko ne pristane nije (samo) protiv Vučića već (i) protiv svog neposredno nadređenog, koji je stavljen u poziciju da se ne bori (samo) za Vučića nego (pre svega) za sebe i svoj opstanak. Kakva monstruozna zamisao. Ni Gebels je se ne bi postideo

Gostujući pre neki dan na jednoj televiziji s nacionalnom frekvencijom (nije važno kojoj jer bio je na svakoj), Aleksandar Vučić je između ostalog rekao da je „izručenje predsednika države istorijska sramota“. Reč je, dabome, o izručenju Slobodana Miloševića Haškom tribunalu 28. juna 2001. Ova Vučićeva izjava prošla je nekako nezapaženo u javnosti, što možda i nije čudo s obzirom na količinu njegovih izjava kojima iz sata u sat zasipa unezverene narodne mase. Voditeljka koja je bila prisutna u studiju propustila je da pita Aleksandra Vučića zašto je onda predložio da se Zoranu Đinđiću, koji je izveo taj „sramni“ čin, u centru Beograda podigne spomenik.

Da podsetimo, još 2016. godine, u svojstvu mandatara za sastav nove republičke vlade, Vučić je rekao da će na petnaestogodišnjicu ubistva prvog demokratskog premijera Srbije, dakle 2018, Zoranu Đinđiću biti podignut spomenik. Raspisan je konkurs na kojem je pobedilo idejno rešenje dramaturškinje Biljane Srbljanović i vajara Mrđana Bajića. Spomenik 2018. nije podignut. U maju prošle godine Vesić je rekao „da će spomenik Zoranu Đinđiću biti postavljen u Beogradu iduće godine“, podsetivši pri tome još i na „Vučićeve zasluge“.

Kao što vidimo, ta „iduća“, tj. ova 2023. ističe, a od spomenika ni traga ni glasa. No, nije to ni prvo ni poslednje obećanje koje je Vučić pogazio. Umesto toga, Vučić se, ušavši u koaliciju, upravo u Beogradu, a Vojislavom Šešeljem, vratio na „fabričko podešavanje“, tj. na „šešeljizam“ kao svoju prvu (a prva ljubav zaborava nema) i osnovnu ideologiju. Drugim rečima, na govor mržnje i nasilja.

Bavanište, banatsko selo svega pedesetak kilometara od Beograda, postalo je paradigma današnje Srbije. Srbije – okupirane zemlje. A Jovan Jovanov je paradigma svakog građanina Srbije koji se usudi da izrazi svoj stav, a kamoli da se pobuni. Dakle, on može da dođe gde god se vi nalazili i da demonstrira svoju silu, recimo tako što će da vam okupira kuću. „On“, to je razume se Vučić, jer oni koji su tamo bili i koji su tu okupaciju faktički izveli samo su njegovo slepo oružje ili oruđe, da i mi upotrebimo tu vojnu distinkciju koju Vučić tako rado i često (pošto svako malo o tome govori) koristi. Kad može to u po bela dana i pred televizijskim kamerama, šta može kad niko ne vidi. Policije nema, suda nema, države nema.

Gde je Šešelj, tu su i Hrvati. Tačnije, mržnja prema Hrvatima. Pa je u skladu s tim neki stručnjak za predizborni politički marketing valjda i smislio ovu najnoviju špijunsku aferu. Samo je malo omanuo. Recimo, kad je o novinarima reč, razumno je pretpostaviti da taj hrvatski špijun nije komunicirao sa onima iz, kako ih vlast zove, „američkih medija“. Mislim, šta ima bilo ko da vrbuje američke plaćenike. Iz toga proizlazi da su „obrađivani“ članovi (pro)vučićevskih redakcija. Slična logika važi i za političare. Zato se valjda imena tih izroda i drže u tajnosti.

Javnost je ono što je spaslo Jovana Jovanova. Jer, kada je Vučić video da ta okupacija u Bavaništu ne nailazi na dobar odjek i da će to narod više naljutiti nego uplašiti, odustao je. Ipak, bilo je dovoljno vremena da se vidi šta oni sve mogu i na šta su sve spremni.

Ako ustreba. Zasad još uvek češće koriste „suptilnije metode“. Prate društvene mreže, šta ko „postuje“, „šeruje“, „lajkuje“. Ovoj vrsti nadzora posebno su podvrgnuti privatnici širom Srbije. Kada primete da je neko iz neke firme negde izrazio nezadovoljstvo aktuelnom vlašću, Vučićem naročito, odmah u tu firmu šalju inspekciju. I to ne jednu nego više njih, tako da se prosto sudaraju na vratima, i ne jednom nego po nekoliko puta, tako da to maltretiranje traje mesecima. Hoće da vam upropaste posao, da vas dovedu do prosjačkog štapa, da vas svedu na „topovsko meso“ za svoje autobuske brigade.

U državnoj upravi, po lokalnim samoupravama i javnim preduzećima sede desetine hiljada ljudi (dobar deo po ugovoru na određeno vreme, tako da se i njima trese stolica) čiji je jedini zadatak da uhode ostale zaposlene, odnosno da prate i kontrolišu zbivanja na društvenim mrežama. I, naravno, da o tome obaveštavaju „nadležne“, te da, kad se to od njih zatraži, sprovode kaznene ekspedicije.

Odnedavno je, međutim, tj. uoči ovih izbora, u državnom sektoru, klasičnom arsenalu pretnji otpuštanjem, degradacijom, premeštanjem na drugo radno mesto (daleko od mesta stanovanja) i slično, pridodat još jedan vid represije. Podržite svog rukovodioca. Tako se zove. Beogradskim komunalnim preduzećima – a ako to važi za glavni grad, verovatno važi i za celu Srbiju – kruže papiri sa zaglavljem na kojem piše: „Podržite svog rukovodioca“. U njima direktori, načelnici, šefovi, dakle pretpostavljeni, traže od svojih potčinjenih, tj. zaposlenih, da potpišu da će glasati za Vučića. Ali je taj zahtev „spakovan“ tako da time što će glasati za Vučića oni, navodno, ne izražavaju lojalnost i podršku Vučiću nego svom „rukovodiocu“. Pa onaj ko ne pristane nije (samo) protiv Vučića već (i) protiv svog neposredno nadređenog. A taj „nadređeni“ je stavljen u poziciju da se ne bori (samo) za Vučića nego (pre svega) za sebe i svoj opstanak. Kakva monstruozna zamisao. Ni Gebels je se ne bi postideo.

Kada je pak reč o opoziciji, pada mi na pamet onaj vic u kojem žena grdi muža. „Ti si toliko nesposoban“, kaže dakle supruga supružniku, „da kada bi bilo prvenstvo sveta u nesposobnosti, ti bi bio drugi“.

„Zašto drugi“, pita ovaj.

„Pa zato što nisi sposoban da budeš prvi“.

Dakle, možda aktuelna opozicija i nije sposobna da učini neko veliko dobro, ali svakako nije sposobna ni da učini tako veliko zlo kao ova vladajuća Vučićeva kamarila. A to nije malo.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 23. novembar 2023.

Odavde do večnosti

Jedino „svetska država“ (koja po prirodi stvari neće moći da bude država u klasičnom smislu) može da obezbedi suverenitet svakog pojedinca, odnosno maksimum sloboda i prava za građanke i građane tog sveta, tj. za „svetsko građanstvo“

Aleksandar Vučić je, javljaju ovih dana Vučićevi mediji, „ukazao na zastrašujuću izjavu“ nemačkog ministra odbrane Borisa Pistorijusa da „Nemačka mora da se sprema za nove ratove“. „S kim? Kako? Gde?“ – pitao je navodno uplašeni Vučić. Bilo je to u ponedeljak, 30. oktobra.

Samo dan ranije, 29. oktobra, na jednoj drugoj (a opet njegovoj) televiziji Vučić je, hvaleći se, rekao sledeće. „Mi smo po glavi stanovnika obezbedili po dva kilograma soli za svakoga. Šećera još više. I to držimo u rezervi. Šta god da se desi u svetu. Kao što smo obezbedili vojne rezerve, municije imamo dovoljno. I sada je navala. Kao red za voz „Soko” kada dolaze na proteste u Beograd, tako je sada navala na naše oruđe i municiju ispred moje kancelarije. Pa ne može tako, moramo o sebi da brinemo prvo. Možete da kupite, ali koliko mi hoćemo“. Baš umirujuće, zar ne.

Ali nije to ništa. Desetak dana ranije, u sredu 18. oktobra, javljajući se iz Pekinga s velikog skupa posvećenog miru i saradnji u svetu zvanog „Pojas i put“, Vučić je opet delovao poput sedativa:

„Postoji ‘glad’ za proizvodima naše namenske, dnevno do milion granata 155 mm, raketa, pa čak i minobacačkih mina. Sve bismo mogli da prodamo kome god hoćemo u svetu, ali mi nemamo te kapacitete… Svi hrle, podižu uloge do krajnjeg nivoa, odakle više nema povratka… Još jedno žarište, u Gazi, nas vodi u šire, regionalne, svetske sukobe“.

Konačno, pre nekoliko meseci, 17. marta, Vučić je izjavio da „nismo daleko od izbijanja trećeg svetskog rata“ i da je njegov „cilj da se izbegnu tuđi sukobi i ratovi i sačuva Srbija.“ Kako je mislio da to izvede, nije objasnio.

Dakle, da su ove godine samo slušali Vučića – da njegovo neprekidno hvalisanje nabavkama novog naoružanja i jačanjem srpske vojne sile u prethodnom razdoblju ne pominjemo – Nemci bi svog ministra odbrane mogli da pitaju: „Šta čekaš, čoveče, vidiš li šta radi Srbija“?

Na stranu Vučićevo licemerje, zbilja se čini da svet od Kubanske krize pre 60 godina nije bio bliže globalnom sukobu. Doduše, njegova verovatnoća je još uvek mnogo manja nego što je tada bila, ali svet koji je (za „svoje standarde“) dugo uživao u blagodetima (kakvog-takvog) mira, ima razloga za zabrinutost.

Ako u ovom zlu ima i nečeg dobrog, onda je ono u tome što se sada vrlo jasno vide uzroci „eskalacije nasilja“ kojoj poslednjih nedelja prisustvujemo, a za koju ne možemo reći da je dostigla vrhunac. Verska zaslepljenost i nacionalna zatucanost – i unakrsno: verska zatucanost i nacionalna zaslepljenost – doveli su svet na ivicu kolapsa.

I svet se ponovo, u najizoštrenijem vidu, suočio s večnim pitanjem: kako doći do večnog mira, a da to ne bude večni (s)pokoj?

Nemački ministar odbrane samo na drugi način kaže ono što je odavno poznato, tj. bar otkako je Putinova Rusija napala Ukrajinu – napadnuta je Evropska unija. Ne, naravno, njene granice nego njena ideja. Evropska unija kao mirovni projekat. Ne samo evropski nego svetski mirovni projekat. Projekat koji je mogao da deluje – i delovao je – kao primer, pokazna vežba kako do juče zaraćene nacije, takoreći arhineprijatelji, mogu da žive u miru. I da uživaju u napretku. I da im ne trebaju (politički) lideri.

To ćete danas često čuti u Srbiji – kako Evropska unija i evropske zemlje nemaju lidere. Nemaju jer im – ne trebaju. Tamo gde ima demokratije – i gde funkcionišu institucije – nema lidera.

Ko su danas u svetu ti navodni lideri? Putin i Si Đinping, Erdogan… Sve diktatori i autokrate. Od čijih glasova ničiji drugi ne može da se čuje.

Upravo se ovih dana vidi značaj evropske ideje. To jest, ideje ujedinjene Evrope. U čijem korenu leži liberalna, prosvetiteljska, racionalistička filozofija. Još konkretnije – jedan od najistaknutijih, ako ne i najistaknutiji predstavnik te filozofije Imanuel Kant. I njegova ideja „večnog mira“ i „svetskog građanskog društva“. U izvesnom smislu – „svetske (kon/federalne) države“. Čije se članice odriču (dela) suverenosti da bi obezbedile ono što je preduslov ne samo razvoja nego i života uopšte – bezbednost. Drugim rečima – da bi isključile mogućnost međusobnih ratova. Što, opet, pre svega ide u korist malih i slabijih nacija. Da to nije utopija, da je to zaista moguće, upravo je pokazala Evropa koja je, stvarajući Evropsku uniju, to za sebe obezbedila. I koja je „pretila“ da postane nukleus nekog sličnog projekta/poduhvata na planetarnom nivou.

U poslednje vreme se govori o (potencijalnom) savezu Rusije, Kine, Irana i Severne Koreje. U stvari, taj savez već u izvesnom smislu postoji. Dovoljno je videti karakter tih država, stepen sloboda i status ljudskih prava u njima, pa znati šta se od njihovog umrežavanja može očekivati. To zbilja deluje zastrašujuće.

Što nas dovodi do sledećeg zaključka: globalizacija je jedini put ka globalnom miru. Ma koliko je osporavali razni tzv. suverenisti i ostali antiglobalisti – kao što, uostalom, osporavaju i Evropsku uniju – jedino „svetska država“ (koja po prirodi stvari neće moći da bude država u klasičnom smislu) može da obezbedi suverenitet svakog pojedinca, odnosno maksimum sloboda i prava za građanke i građane tog sveta, tj. za „svetsko građanstvo“, što bi rekao onaj veliki Nemac. Ne Pistorijus nego Kant, razume se

Mijat Lakićević,
Peščanik.net, 2. novembar 2023.

Opozicija = izdaja

Mora da je ministar Mali očajan što ne može da prepiše iranski recept, pa da izdajnike, ako ne baš lično, onda uz pomoć nekog podobnog sudije pošalje u zatvor

Ministar u Vladi Srbije Siniša Mali optužio je opoziciju za izdaju. Najpre je rekao da bi opozicione „koalicije izdale nacionalne interese“, dok je „u SNS politika takva da nikada nećemo izdati nacionalnu politiku“, a zatim da opozicioni političari „prodaju nacionalne interese svoje zemlje zarad lične koristi“. „Mi to nikada nismo radili i nećemo“, rekao je Mali na jednoj televiziji s nacionalnom frekvencijom.

U studiju su pored njega bila i dva visoka intelektualca, doktori nauka – ne, recimo, iz mašinstva ili građevinarstva nego iz tzv. humanističkih nauka – ali nijedan od njih nije reagovao. Makar da su ministra pitali ima li za to neke dokaze, pošto nijedan nije naveo. Da li zato što je i Siniša Mali doktor nauka, mada ražalovani, pa nisu hteli da oponiraju kolegi ili su bili srećni što još po njih nije došao – nije poznato, a nije ni važno.

Prisutna novinarka takođe nije reagovala, ali to se od nje nije ni očekivalo. I ona je valjda računala da je optužba za izdaju sasvim normalna stvar, takoreći deo nacionalnog folklora.

Istog dana (nedelja, 22. oktobar) stigla je vest da su u Iranu dve novinarke zbog izdaje nacionalnih interesa osuđene na višegodišnje kazne zatvora. Nilofar Hamedi (31) je osuđena na sedam godina zato što je fotografisala roditelje Mahse Amini (devojke koja je umrla nakon prebijanja od iranske moralne policije, zbog čega su u Teheranu izbile velike demonstracije) u zagrljaju u bolnici dok je njihova ćerka bila u komi. Elahah Mohamadi (36) osuđena je na šest godina zatvora zato što je pisala o sahrani Mahse Amini u njenom rodnom gradu Sakezu.

Mora da je ministar Mali očajan što ne može da prepiše iranski recept, pa da izdajnike, ako ne baš lično, onda uz pomoć nekog podobnog sudije pošalje u zatvor. Stiče se utisak da se ni ostali u studiju tome ne bi naročito suprotstavljali.

Vladimir Gligorov kaže kako „u demokratijama nema izdajnika“. Naime, to je sistem „koji institucionalizuje pravo na političke ciljeve koji god da su. Usled toga nema ni nepatriotskih politika“. A na građanima, tj. biračima je da ocenjuju da li su pojedine politike u skladu s njihovim interesima i da im, na osnovu toga, daju ili uskrate glas – objašnjava Gligorov.

Srećom, Srbija je (još) u Evropi, pa nešto poput onoga u Iranu još uvek nije moguće. Mada, u stvari, začeci „moralne policije“ u vidu raznih desničarskih grupa već postoje. A postoje i parapolicijske snage, poput Belivukovih mafijaša ili Nedićevih batinaša.

Ko zna, sudeći po izjavi Aleksandra Vučića da su „Azija i Afrika naša budućnost“, možda taj dan i nije tako daleko kako nam se sada čini. Uostalom, u Rusiji, s kojom imamo „bratske odnose“, opozicije praktično i nema, a u Kini, s kojom nas veže „čelično prijateljstvo“, ni teorijski nema opozicije.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 25. oktobar 2023.

Srpske azijsko-afričke perspektive

Toliko smo napredovali pod Vučićevim naprednjacima da Srbija više neće biti ruska gubernija nego će ubuduće biti kineska provincija

Zalažemo se za mir, ali ćemo proizvoditi još više oružja, idemo u Evropsku uniju, ali je budućnost Srbije u Aziji i Africi. To su, u suštini, glavne poruke koje je iz Pekinga, gde je učestvovao na trećem Forumu za međunarodnu saradnju „Pojas i put“, uputio gospodin Aleksandar Vučić.

Ako neko ne veruje, evo i „originala“: „Srbija mora da osnažuje namensku industriju…postoji ‘glad’ za proizvodima naše namenske, dnevno do milion granata 155 mm, raketa, pa čak i minobacačkih mina. Sve bismo mogli da prodamo kome god hoćemo u svetu, ali mi nemamo te kapacitete… Naša sadašnjost je da pokušamo da sačuvamo mir u svetu opšte histerije“. I druga: „Azija i Afrika su naša budućnost, uz razume se dalji nastavak evropskog puta.“

Čega tu ima više – cinizma, hipokrizije, šizofrenije ili nečeg šestog teško je reći, ali nije ni bitno.

Naravno, nije sporno da Srbija treba da ide za svojim interesima. U tom smislu, svako tržište je dobrodošlo pa i ono u zemljama Azije i Afrike. Ali, to je jedno, a nešto sasvim drugo u tom svetu videti najveću perspektivu i glavnog pokretača budućeg razvoja. Zašto? Zato što je Srbija u Evropi, ne toliko čak geografski koliko ekonomski. Odavno je tesnim vezama uključena u evropsku ekonomiju, tu su glavni kupci njenih industrijskih proizvoda, ali i poljoprivrednih, jer Evropa zbog sve strožih ekoloških pravila sužava svoj agrarni potencijal i suzbija proizvodnju. To nam je tržište i bliže i poznatije, i platežno je sposobnije. Otud – nimalo ne potcenjujući Afriku i Aziju – i mnogo perspektivnije. Ali Vučić voli da se igra Tita i nesvrstavanja – i već najavljuje za iduću godinu veliku turneju po Africi, samo još da nabavi nekog „Galeba“ i prigodnog književnika ili podobnog kulturnog radnika – zaboravljajući da je to bilo u potpuno drugačijim, kako međunarodnim tako i domaćim, okolnostima.

U stvari, čini se da je i ta igra sa nesvrstanošću (uzgred, najviše je zagovaraju oni koji Josipa Broza nazivaju srbomrscem a Jugoslaviju tamnicom srpskog naroda) zbilja samo igra, zabava za javnost, a da se Srbija zapravo sve više svrstava, te da Vučić gubi svaku sličnost sa Titom – koju nikad nije ni imao – već da svojim „čeličnim prijateljstvom“ sa Đinpingom poprima sve više sličnosti sa Enverom Hodžom i njegovim savezništvom sa Mao Cedungom.

Jer, nije rezultat ove posete Kini pre svega u kvantitetu, izraženom u 18 potpisanih sporazuma, niti u navodno ugovorenim građevinskim projektima vrednim četiri milijarde evra (dok se ne potpišu ugovori o finansiranju sa kineskim bankama to je sve „na vrbi svirala“; tako je sa Kinezima „ugovorena“ izgradnja beogradskog metroa „teškog“ šest milijardi evra ali je do sada ministar finansija Siniša Mali svoj potpis stavio samo na jedan posao, izgradnju depoa, vredan 200 miliona evra), nego u kvalitetu, odnosno u „strateškom“ i „istorijskom“ karakteru tih sporazuma. Naime, kako je sam Vučić naglasio, iako je sa Kinom postignut „rekordan broj saglasnosti, važnija je suština i strateški karakter dobrog dela tih sporazuma… Ne volim da koristim taj izraz“, rekao je Vučić, „ali verujem da ono što smo postigli u Narodnoj Republici Kini ima svoj istorijski značaj i karakter i da će se to videti u godinama i decenijama pred nama“. Decenijama još, dakle, on misli da vlada.

Pored Sporazuma o slobodnoj trgovini, koji je isturen u prvi plan, kao strateški su još označeni Memorandum o razmeni i saradnji u oblasti ekonomske razvojne politike, Memorandum o zajedničkom unapređenju industrijske i investicione saradnje te Srednjoročni akcioni plan o zajedničkoj izgradnji inicijative „Pojas i put“ između Vlade NR Kine i Vlade Srbije, ali bi se njima mogao pridodati i (nekako zatureni) Memorandum o saradnji u oblasti smanjenja rizika od katastrofa i upravljanja u vanrednim situacijama kojeg je potpisao ministar policije Bratislav Gašić. Svi ti dokumenti mogu da nekome zazvuče i prilično šuplje, ili neobavezujuće, možda se našoj delegaciji tako i činilo, ali je malo verovatno da to tako vide i Kinezi i da bi tek tako na jednu Srbiju trošili toliko vremena.

Sporazumi o slobodnoj trgovini su načelno OK. Ali, slobodna trgovina između dve zemlje, kao što je to slučaj sa Kinom i Srbijom – da zanemarimo razlike u veličini i ekonomskoj snazi – jedne u kojoj privreda uživa veliku pomoć države i praktično je (i kad formalno nije) u državnom vlasništvu, i druge u kojoj te pomoći nema, zapravo je sasvim neravnopravna borba, u suprotnosti sa elementarnim postulatima slobodne konkurencije koja podrazumeva jednak položaj tržišnih takmaca.

Šut s rogatim ne može, davno je rekao naš narod. Ova vlast, koja se inače stalno poziva na narod, ovu „prostu i jednostavnu“ činjenicu potpuno zanemaruje.

Možda će proizvođači jabuke, koji su u javnosti, pomalo i neobjašnjivo, uzimani kao „paradigmatičan“ primer, od ovog sporazuma zaista imati koristi. I neka imaju. Ali, otkako je krenuo izvoz junetine u Kinu srpsko stočarstvo sve više propada. Ruku na srce, nije da je to baš uzrok, ali lepo pokazuje da izvoz u inostranstvo ne može da ozdravi ono što je kod kuće trulo. A pokazuje još nešto: da će taj izvoz biti centralizovan, tj. „organizovan“ preko jedne (ili dve) firme pod kontrolom Srpske napredne stranke – kao što je sa mesom slučaj – koje će, kako se to kaže, „skidati kajmak“.

Nije nikakva paranoja nego oprez zasnovan na sirovoj (i surovoj) realnosti ako se pomisli da će (i) ovaj aranžman, ako ne baš smišljen da bi se esenesovskim kadrovima uglavili novi poslovi a SNS-u novi izvori prihoda, tome uglavnom poslužiti.

Mustra je stara – vidimo kako se državni sektor, recimo Telekom, odnosno državni projekti, kao što je, na primer, izgradnja puteva, koriste za presipanje državnog, tj. novca građana Srbije, u privatne džepove raznih Milovanovića, Radojičića, Bošnjaka… u krajnjoj liniji, Vučića.

Kao pokušaj da se sve to zabašuri treba razumeti i izjavu Tomislava Momirovića, ministra trgovine, da je „potpisivanjem Sporazuma o slobodnoj trgovini između Srbije i Kine, srpska privreda osvojila najveće tržište na svetu koje broji 1,4 milijarde stanovnika“.

Jedan privrednik, makar bio i bivši, morao bi da zna šta stvarno znači osvojiti jedno tržište. To jest, da čak i ako država na neki način „otvori vrata“ – što bi ovaj Sporazum o slobodnoj trgovini mogao da bude – da bi ste kroz ta vrata prošli i na tržište stvarno ušli, a kamoli ga „osvojili“, potrebno je mnogo „krvi, znoja i suza“. Dakle, srpska privreda još ništa nije osvojila i, šta god to bude, tek treba da osvoji, ali joj ministar Momirović hoće malo da podiđe pa joj pripisuje i ono što, fakat, nije postigla.

U stvari, sigurno Momirović to dobro zna ali se izgleda vešto uklopio u vladajuću – naročito među onima koji vladaju – udvoričku retoriku. Jedino nije izvesno da li to radi zabadava, tj. bez nekih koristi za sebe i svoje (o)bližnje ili uz kolateralnu korist. A da veruje u to što govori, u to ni on sam ne veruje.

Generalno govoreći, nije tačno da bez kineskih para ne bi bilo razvoja, auto-puteva i brzih pruga, da ne bismo imali čime da hranimo decu itd., kao što nastoje da prikažu srpski zvaničnici i njima bliski mediji. Naprotiv, milijarde evra kredita, znatno jeftinijih od kineskih, koje su nam odobrile razne međunarodne banke – za infrastrukturne objekte, ekologiju, energetsku efikasnost, reformu zdravstva – Srbija nije iskoristila. Isto važi i za stotine miliona evra donacija za razvoj poljoprivrede iz evropskih fondova. Zašto? Pa, zato što taj novac podrazumeva transparentnost, ne dozvoljava naduvanje cena, ne podnosi mito i korupciju. A to ne odgovara aktuelnim vlastima. Zato su se i okrenule kineskim (arapskim i sličnim) partnerima koji to ne samo da tolerišu nego i podstiču. Druga strana te medalje jeste ono što se zove zarobljena privreda i, kao posledica, vrlo niska domaća privatna ulaganja. Zbog toga je ekonomski razvoj poslednjih desetak godina bio znatno manji od realno mogućeg i zbog toga je izgubljeno mnogo više novca (o nematerijalnom bogatstvu da ne govorimo) nego što su nam doneli kineski krediti i kineske investicije.

Sve u svemu, toliko smo znači napredovali pod Vučićevim naprednjacima: Srbija više neće da bude ruska gubernija nego će ubuduće da bude kineska provincija.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 21. oktobar 2023.