Koza u kupusu

PKB treba privatizovati. Ali ne onako kako to radi Vlada Srbije. Privatizaciju treba organizovati tako da se omogući najveća konkurencija, u koju će biti uključeno što više velikih domaćih poljoprivrednika

Privatizacija Poljoprivredne korporacije Beograd

 

Svi znaju šta znači izreka “ostavio kozi da čuva kupus”. Tako se, naime, kaže kad neko svoje interese stavi u ruke neprijatelja. Baš na to liči odluka Vlade Srbije da od kupaca traži najbolje rešenje za privatizaciju PKB-a.

Mali oglas: Mole se građanke i građani koji misle da Poljoprivredna korporacija Beograd treba da ostane u državnom vlasništvu da u budžet Srbije uplate sumu koju žele. Novac će biti iskorišćen za pokriće gubitaka PKB-a.

Šta mislite, koliko bi novca bilo prikupljeno? Šta mislite, koliko bi novca uplatio, recimo, Ljubodrag Savić, profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta, jedan od najžešćih protivnika privatizacije? Ili jedan drugi univerzitetski profesor sličnih nazora, ovog puta baš poljoprivrede, uz to još i poslanik, Miladin Ševarlić? Pitanje je, naravno, retoričko. Investitori tuđih para, iz nekog nedokučivog razloga, u Srbiji se smatraju ozbiljnim stručnjacima. Dokle to ide najbolje svedoče Ševarlićeve reči da bi se “privatizacijom PKB-a praktično onemogućio uticaj države na kreiranje agrarne politike”. Zamislite tu nacionalnu agrarnu politiku koja se rukovodi preduzećem koje raspolaže sa manje od jedan (oko 0,5) odsto obradivog zemljišta u državi, kao što je PKB.

 

TAJNI JAVNI POZIV: Pre petnaestak dana mediji su objavili vest da je “Ministarstvo privrede objavilo javni poziv za prikupljanje pisama investitora zainteresovanih za učešće u postupku privatizacije Poljoprivredne korporacije Beograd”. Informacija još kaže da se uz (nekad kombinat, danas korporaciju, ali je anagram ostao isti) PKB prodaju i četiri zavisna preduzeća: Poljoprivredna avijacija PKB, EKO – LAB, PKB Agroekonomik i Veterinarska stanica PKB. Rok za dostavljanje ponuda je 17. februar, a “zainteresovani investitori treba da predlože cenu, model privatizacije, investicioni program, okvirni plan poslovanja i broj zaposlenih”.

Kada, međutim, poželite da dođete do još nekih konkretnijih podataka o tome šta se privatizuje – jer teško da se na osnovu onoga što se našlo u novinama može sastaviti i obično neobavezujuće pismo o namerama, a kamoli cena i “model privatizacije” – na sajtu navedenog Ministarstva nećete naći ništa. Ima drugih javnih poziva, ali tog nema. Nema ga ni na sajtu Ministarstva poljoprivrede, gde pomislite da nije “zalutao”, niti na sajtu Ministarstva finansija, gde bi po nekoj logici takođe mogao da se nađe, kao ni na (generalnom) sajtu Vlade Srbije. Dalje, priznajemo, nismo tražili.

Ipak, na osnovu podataka koji su ranije bili dostupni javnosti – da je PKB velika fabrika hrane, koja sadrži ozbiljne resurse i potencijale, dobro je poznato. Njena imovina deluje prosto zastrašujuće: oko 30.000 hektara plodne zemlje; 20.000 goveda, ovaca i svinja; 30.000 koka nosilja (tj. sedam miliona jaja godišnje); hiljade poljoprivrednih mašina; desetine hiljade kvadrata poslovnog prostora… da ovde samo to grubo nabrojimo (detaljnije videti antrfile PKB LK).

Kada se sve to ima u vidu, čovek pomisli – pa koliki li samo novac taj gigant pravi. I tu naleti na lakat krivinu i surovu istinu. PKB ne da ne pravi novac nego ga rasipa, kao najveći rasipnik. Njegove poslovne knjige godinama, ma šta godinama, decenijama već, pokazuju poveliki minus. Milioni evra subvencija, desetine miliona evra gubitaka, stotine miliona evra otpisanih dugova – to je finansijska stvarnost “najveće agrobiznis kompanije u Evropi”, kako ovom mastodontu tepaju njegovi obožavaoci.

Tako se došlo u situaciju da Miodrag Kostić i Petar Matijević, koji ni približno nemaju ono što ima PKB imade, hoće da kupe PKB, umesto da PKB “proguta” i Kostića i Matijevića zajedno, za doručak.

 

TEŠKA GREŠKA: Ključni problem bio je u tome što zapravo nikada nije postojala želja da PKB zaista bude korporacija, dakle profitno orijentisano normalno kapitalističko preduzeće, već je uvek više bio socijalistički kombinat čiji je glavni zadatak da glavni grad “snabdeva hranom”. Valjda da ne umre od gladi. Kao da su, recimo, Čačani pomrli što nisu imali svoj gradski kombinat koji će da ih hrani. I ne samo Čačani, naravno.

To se pre svega odnosi na njegov najvredniji resurs – zemlju. Stalno se izbegavalo da ona postane normalna tržišna kategorija. Što znači da se maksimalno materijalno valorizuje. Dakle, ako već ne da se proda – što je, s obzirom na nisku cenu odmah nakon 2000. godine možda i imalo rezona – onda da se na osnovu tržišnih principa, tj. omogućavanjem što veće konkurencije među potencijalnim zakupcima, izda u zakup. Što bi omogućilo njeno najekonomičnije korišćenje. Ovako, PKB je zapravo bio preduzeće koje je arčilo vrednu državnu imovinu. O tome ilustrativno govori sledeći primer. Pre godinu dana, nakon žetve, PKB je slavodobitno objavio kako je ostvario “rekordan prinos od 7,2 tone pšenice po hektaru”. Nakon toga javila se Miškovićeva Delta sa informacijom da je na njenim njivama prosečan prinos iznosio 8,2 tone po hektaru. U isto vreme ozbiljni vojvođanski paori imali su 40-50 odsto više, tj. oko 11 t/ha. Samo što te vesti nisu dopirale do medija.

Ključni potez u podržavljenju PKB-a načinio je 2010. godine tadašnji gradonačelnik Beograda Dragan Đilas, kada je PKB postao preduzeće u javnoj svojini Grada Beograda. Ali je PKB, uprkos ogromnoj pomoći države, nastavio da beleži gubitke.

Ni pod (n)ovom vlašću, posle 2012. godine, situacija su ništa nije popravila, pa je odlučeno da se PKB proda. Tačnije, pošto samo preduzeće, kao nepopravljivi gubitaš, nije vredelo ništa, odlučeno je da se proda njegova imovina. Dakle, pre svega zemlja, a onda i stoka, oprema, mašine, zgrade. Plus pripadajućih blizu 2.000 radnika. Nešto slično kao što je kasnije kineskom He stilu prodata Železara Smederevo. Taj proces se, međutim, negde u proleće prošle godine neslavno završio. Iako se pričalo da je za PKB zainteresovano pola Evrope, plus Ujedinjeni Arapski Emirati i Kina, i uprkos činjenici da je cena za celokupnu imovinu bila 150 miliona evra, što je bila polovina knjigovodstvene vrednosti – za koju se, opet, govorilo da je 100-200 miliona evra ispod stvarne – na kraju “svi junaci nikom ponikoše”, na tender se niko nije javio. Pa ni pomenuti srpski “tajkunski” dvojac, kao konzorcijum koji je čak, bar u pojedinim krugovima, važio i za najvećeg favorita.

Onda je u septembru prošle godine Grad Beograd PKB “preneo” u vlasništvo Republike, koja je, kao što je rečeno na početku, sredinom januara objavila gore pomenuti javni poziv.

 

ODUSTANAK (OD) KIM: Tek što je poziv obelodanjen, a konzorcijum KiM je objavio da od takmičenja odustaje. Naime, u sredu 25. januara mediji su izvestili da su se Kostić i Matijević dogovorili da odustanu i od zajedničke kompanije i od kupovine PKB-a. “Nećemo moći da se takmičimo s velikim firmama poput Al Dahre i kineskih kompanija koje su zainteresovane… Kakva god da bude cena, oni su u mogućnosti da ponude više od nas. Jednostavno, razmišljali smo o tome da ne bismo mogli da budemo konkurentni”, rekao je tim povodom Matijević.

Ono jeste da se Kostić otprilike u isto vreme istrošio za kupovinu Alfa banke, a Matijević uoči Nove godine za zgradu Jugoeksporta, gde sad ulazi u veliku investiciju njenog prepravljanja u hotel, ali je vest o njihovom povlačenju ipak primljena sa iznenađenjem. Ni obrazloženje tu nije mnogo razjasnilo jer su i Arapi i Kinezi bili “u igri” i prethodnog puta, pa KiM konzorcijum nije unapred dizao ruke. No, Matijević je izjavio da nikakvih pritisaka ni sa koje strane nije bilo, tako da je tu (za sada) ova priča završena.

Zanimljivo je, međutim, kad se već bavimo hronologijom, da je vest o javnom pozivu za privatizaciju PKB-a objavljena 19. januara. Samo dan ranije, agencije su, kako se to nekad govorilo, pod oznakom “hitno”, u sredu 18. januara prenele vest da su tokom Svetskog ekonomskog foruma u Davosu razgovarali srpski premijer Aleksandar Vučić i direktor ovdašnjoj javnosti vrlo dobro poznate kompanije Al Dahra Hadim el Dareji. Tema su, kako je navedeno, pre svega bile “investicije ove kompanije u poljoprivredu i prehrambenu industriju u Srbiji”.

A prethodnog dana, 17. januara, ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović i njegov kineski kolega Han Čangfu potpisali su “Memorandum o razumevanju i saradnji u oblasti poljoprivrede, koji predviđa dolazak kineskih investitora u Srbiju i veći izvoz srpskih poljoprivrednih proizvoda na to veliko tržište”.

Hoće li to značiti da je knjiga potencijalnih kupaca spala na dva slova, jedno arapsko i drugo kinesko, videćemo. Ono što u celoj ovoj stvari pre svega obespokojava nije, naravno, mogućnost da stranci kupe PKB – što da ne – nego odsustvo ideje, koncepcije na našoj strani kako bi taj posao trebalo da se uradi. Kad prodaje njivu, seljak prilično pouzdano zna da li je ona pogodna za vikendice i u tom slučaju je prethodno isparceliše, ili je moguće, ako je pored puta, na njoj podići neki industrijski objekat ili postoji neka treća varijanta. U zavisnosti od toga određuje i cenu. Prema ranije dostupnim podacima PKB je vlasnik čak 1.400 hektara građevinskog zemljišta, od čega 400-500 ha na vrlo atraktivnim lokacijama, gde prema nekim informacijama hektar vredi čak 700.000 evra (!?). Zato Milan Kovačević, konsultant za strana ulaganja, kaže da bi iz Poljoprivredne korporacije pre prodaje svakako trebalo izdvojiti građevinsko zemljište ili bi ga trebalo prodavati zasebno. Ovo je, u stvari, samo deo šireg principa koji zagovara Goran Živkov i prema kojem bi PKB trebalo prodavati podeljenog na logične poslovne celine (ratarstvo, stočarstvo, povrtarstvo…), što bi sigurno uradili i Kostić i Matijević kada bi kupili PKB. Tako bi se povećala konkurencija među potencijalnim kupcima, a time i kupoprodajna cena. O tome je NM detaljno pisao u martu prošle godine – “Kako je propao (tender za) PKB”, br. 256 – pa da to sad ne ponavljamo.

Prema nedavnom javnom pozivu, međutim, kao da se od kupca PKB-a očekuje da nam kaže šta je naš najbolji interes. Nema sumnje da je to shvatio i direktor Al Dahre, pa blagoglagoljivo kaže: “Mi smo spremni da uradimo sve što je dobro za Srbiju. Želimo da razvijamo poljoprivrednu industriju i za to imamo velike planove.” Ako sećanje služi i Gugl ne vara, velika obećanja Al Dahra je davala i pre četiri godine. Tada su obećane investicije od (najmanje) 400 miliona dolara – u sisteme za navodnjavanje “po celoj Srbiji”, u pet fabrika za proizvodnju stočne hrane, u dugoročne (na 10 godina) kredite poljoprivrednicima za kupovinu opreme, plus otkup voća i povrća. Ništa od toga nije realizovano.

A kineski ministar je rekao: “Srbija ima odlične sirovine, a mi tehnologiju i možemo da kombinujemo”. Ne treba mnogo (ekonomske) pameti da se vidi da će Srbija u toj kombinaciji, zakovana za poziciju “sirovinske baze”, ostati kratkih rukava.

Na kraju nam izgleda samo ostaje da se nadamo da će kad 17. februara ponude budu otvorene, stvari biti znatno drugačije. Mada je Sartr cinično primetio da je nada stvorena za one za koje nema nade.

 

PKB LK

 

+ 30.500 hektara zemljišta, od čega je u državnoj svojini 23.000 ha, a u svojini društva 7.500 ha;

+ 20.500 ha obradivih površina za ratarstvo

+- U stočarstvu kapaciteti za odgoj:

– 9.000 muznih krava sa pripadajućim podmlatkom

– 3.500 grla junadi u tovu

– 6.000 svinja

– 2.000 ovaca svih kategorija;

+ 295 traktora;

+ 33 kombajna;

+ 1.000 svih vrsta priključnih mašina;

+ PKB Agroseme, fabrika za doradu semena, pun kapacitet fabrike je 15.000 tona semena strnih žita i soje do 1.000 tona.

+ Sušara (u sezoni može da osuši do 6.000 tona kukuruza u klipu)

+ PKB Inshra, fabrika stočne hrane, kapaciteta 120.000 tona koncentrata godišnje

+ Silosi (kapaciteta 53.000 tona)

Ni ovo, zapravo, nije sve nego samo najvažnije.

 

Planirane investicije Emirata u Srbiju 2013. godine
  1. Kupovina osam poljoprivrednih kombinata (7.000 ha)
  2. Zakup 6.500 ha (Karađorđevo i drugo)
  3. Izgradnja logističkih centara za izvoz
  4. Izgradnja novih lučkih kapaciteta u Pančevu
  5. Modernizacija postojeće i izgradnja nove infrastrukture za navodnjavanje u čitavoj zemlji;
  6. Dugoročni povoljni krediti srpskim poljoprivrednicima
  7. Izgradnja fabrike poluprovodnika (čipova)
  8. Investicije u Jat ervejz
  9. Sanacija FK Crvena zvezda
  10. Kupovina srušene zgrade Generalštaba u Nemanjinoj

 

 

Mijat Lakićević

Novi magazin, 9. februar 2017.

 

 

One thought on “Koza u kupusu

Leave a Comment