Kapitalizam, socijalizam, klijentelizam

Srbija je društvo u kojem privatni sektor sve više zavisi od države, a privatne firme postaju neka vrsta izbornih štabova vladajuće stranke preko kojih ona obezbeđuje kontrolu nad izbornim procesom

Dok se na visokom nivou vode rasprave šta je bolje, državni kapitalizam ili demokratski socijalizam, u Srbiji buja – klijentelizam.

To je ono društvo u kojem privatni sektor sve više zavisi od države, a privatne firme postaju neka vrsta izbornih štabova vladajuće stranke preko kojih ona obezbeđuje kontrolu nad izbornim procesom.

Načini i sredstva razvoja i širenja klijentelizma su različiti.

Najnoviji primer imali smo pre neki dan, zato ćemo njemu posvetiti najviše pažnje. Bez većeg interesovanja javnosti prošla je vest (utorak, 12. mart) da je u Arilju počela izgradnja fabrike za preradu voća u koju su sredstva “zajednički” uložile Srbija i Mađarska. U informaciji se još kaže da će se “u prvoj fazi u ariljskoj fabrici proizvoditi kaše i voćni koncentrati, dok će se u Mađarskoj “raditi dorada” (valjda sokovi – M.L.), ali da je planirano da “u kasnijim fazama u Arilju bude kompletna proizvodnja”. U vesti se ne kaže kolika je vrednost te investicije, ali se s mnogo optimizma naglašava značaj činjenice da je reč o prerađivačkom kapacitetu jer, kako je “polažući kamen temeljac” rekao ministar poljoprivrede Branislav Nedimović, “prerada voća i izvoz u inostranstvo predstavljaju spas za poljoprivrednike u Srbiji”.

Dobro, to s preradom i izvozom zvuči razumno, ali kome je palo na pamet da to treba da bude “državni posao”? Po istoj logici moglo bi Ministarstvo privrede da investira u fabriku obuće. “Kad ono, međutim” – greška. Neće to biti državna fabrika. Nego privatna. Doduše, to saznajemo tek negde pri kraju vesti, ali fakat je – država Srbija je (o mađarskim novcima neka brinu Mađari) uložila pare u privatnu fabriku. Bolje rečeno – poklonila. Zna se i ime poklonoprimca, tj. vlasnika, kao i ime fabrike, ali to za ovu priču nije važno.

Šta, kako, koliko? Ništa se ne zna. A nisu to pare ministra Nedimovića ni Vlade Srbije, ne daju oni svoje nego tuđe, tj. pare građana Srbije. Kako je Vlada dodelila te pare? Preko javnog konkursa, kao što je red? Ne, naravno. Nikakav tender, nikakva pravila, nikakva konkurencija. Ministar je pare delio po sopstvenom nahođenju. (Mada, sudeći prema nekim prethodnim slučajevima, pitanje je koliko su ga i pitali.)

Dalje, šta je predviđeno ugovorom (pretpostavljam da ugovora ipak ima), ko preuzima kakve obaveze, šta ako se investicija pokaže kao promašaj? Jeste u preradi spas, što bi rekao ministar, ali svega petnaestak kilometara od Arilja, u Požegi, postoji Budimka, ogromna prerađivačka fabrika koja se nije pokazala kao spas nego kao propast.

Što je još gore, sa Ariljem nije završena priča. “Sledeće lokacije koje zajedno napadamo (misli se s Mađarima – prim. M.L.) su Merošina, Bojnik, Koceljeva… Videćemo gde ćemo završiti”, pun je preduzetničkog poleta Nedimović. Gde – možda ne znamo, ali kako – znamo.

Ne čudi, međutim, taj entuzijazam gospodina ministra. Dobio je od Vlade stotine miliona evra, pa sad može da se igra investitora do mile volje. I to bez rizika, pošto niti ministar očekuje niti se od ministra očekuje siguran profit. Drugim rečima, kao što Nedimović od od “svojih ulaganja” ne zahteva finansijsku dobit, tako ni Vlada, tj. predsednik Vučić, ne zahtevaju to od Nedimovića. Ono što svako od svog klijenta u ovom lancu očekuje jeste da osigura sigurne glasove. To je ono što se u ovom biznisu traži i broji. Kada do glasanja dođe.

Drugi način širenja klijentelizma je preko sve veće infiltracije kineskih kompanija (bilo investicijama bilo kreditima) u srpsku privredu. Aleksandar Vučić je još kao premijer govorio, a i danas, kao predsednik, često ponavlja kako “moli” kineskog predsednika Si Đinpinga da kupi ovo ili ono u Srbiji. Zašto moli? Zato što je od Srbije napravio državu u kojoj uslovi za investiranje nisu normalni, pa su potrebne ili debele stimulacije ili da investitori zapravo i ne ulažu svoj novac. Što je slučaj s kineskim kompanijama koje su, i kad su formalno privatne, zapravo u rukama centralnog komiteta, odnosno šefa partije lično. Pa na njihove odluke često presudan uticaj imaju politički, a ne ekonomski razlozi.

Strani “trgovci” uvek donose običaje svoje zemlje. A “društveni model” u današnjoj Kini odlikuje pre svega tesna i koruptivna veza između političke vlasti i biznisa. Jednom rečju – klijentelizam. Tu vrstu odnosa i ponašanja Kinezi po prirodi stvari pokušavaju da prenesu u zemlje u koje dolaze. I imaju to više uspeha što su u njoj institucije slabije.

Kao treći vid klijentelizma može se za ovu priliku uzeti Telekomova kupovina pojedinih kablovskih operatera. Tu je, štaviše, “igra” dvostruka. S jedne strane, Telekom kao firma u šakama aktuelnog režima tako preuzima kontrolu nad velikim delom informativnog prostora, potiskujući privatne kompanije koje vlastima nisu po volji.

Sa druge strane, na taj način deo državnog novca (tačnije, novca poreskih obveznika) odlazi u džepove privatnika bliskih vlastima. Ali tu se priča ne završava. Jer, ti privatnici, koji su svoje firme navodno prodali po basnoslovnim cenama, odmah za te pare kupuju druge medijske kuće. Cilj je očigledan – kontrola još jednog broja kanala uticaja na javno mnjenje, sada posredstvom (navodno) privatnih kompanija.

A u pozadini svega, kao i u prethodnim slučajevima (kao i u onima koji ovde nisu spomenuti) jeste – kontrola biračkog tela. I izigravanje demokratije.

Mijat Lakićević
Peščanik.net, 16. mart 2019.

Leave a Comment