INTERVJUI

Ima li pravde za nosioce stanarskih prava

Za aktuelnu situaciju nisu krivi ni stanari ni vlasnici stanova nego država koja mora ispraviti nepravdu, ali ne tako što će napraviti novu

Građani i država

Da li prisustvujemo poslednjem činu borbe građana koji imaju stanarska prava na stanove koji se nalaze u zadužbinama ili su u privatnom vlasništvu? Po svoj prilici tako je, ali još nije izvesno da će epilog biti u njihovu korist. To je bio povod za razgovor sa Majom Nešić, predsednicom Upravnog odbora udruženja nosilaca stanarskih prava u zadužbinama i stanovima u svojini građana. Inače, reč je o problemu koji je star tridesetak godina, a „začet“ je još pre gotovo 100 godina, tačnije nakon Drugog svetskog rata. Zbog nedostatka stanova, naročito u ratom razrušenom Beogradu, velikom broju ljudi je omogućeno da se usele u zgrade kojima su bogati pojedinci namenili ulogu svojih zadužbina, odnosno u stanove onih za koje je procenjeno (da kriterijume ostavimo po strani) da raspolažu viškom stambenog prostora. Zatim su tim porodicama dodeljivana stanarska prava u stanovima u svojini građana. Dakle, praktično se radilo o odluci države, a s obzirom da se mislilo da će tadašnji sistem biti večan računalo se i da su ti ljudi rešili svoje stambeno pitanje.
Drugi razlog ovog današnjeg problema nastao je 1958. godine kada je došlo do velike nacionalizacije stanova koji su svi odlukom države, kao i prethodnog puta, uključeni u fond stanova kojima se može zakonski raspolagati. Tako država, osim vlasnicima, nepravdu čini i onima koje dovodi u tu, ispostaviće se, nezahvalnu poziciju.
Ni to nije sve. Pored ove dve kategorija postoje i nosioci stanarskih prava koji su nakon nacionalizacije dobili taj stan od firme zakonitim putem, ili su zatečeni u stanu u trenutku nacionalizacije.
Finalni udarac nastao je, međutim, 1992 godine, kada država dozvoljava da se privatizuje celokupan stambeni fond, oko 600.000 stanova – uzgred, po bagatelnim cenama – ali to pravo ne daje i gore pomenutim kategorijama nosilaca stanarskog prava. Na taj način stanari u zadužbinama (za koje se ispostavi da mogu da obnove rad) i oni u stanovima u svojini građana, bivaju stavljeni u diskriminatorni položaj, tj. obespravljeni. I to je sadašnje stanje: s jedne strane imamo vlasnika i/ili potencijalnog vlasnika, koji u stan nije ušao decenijama, i nosioca stanarskog prava koji je zatečen tu gde jeste i živi tu već decenijama, nekoliko generacija.

Koliko vaša udruženja imaju članova, odnosno koliki broj ljudi ima ovakve probleme?
U udruženjima nas ima oko 250 porodica, a u Beogradu i Srbiji, po procenama, 1.500 porodica nosilaca stanarskih prava.

Šta je sad iniciralo vašu aktivnost?
Mi želimo da steknemo vlasništvo na stanovima u kojima imamo stanarsko pravo jer smo bili diskriminisani 1992. godine. Pogrešnim odlukama države to nam nije omogućeno kao što je drugima. Stanove je tada otkupilo 600.000 nosilaca stanarskih prava. Svi sem nas. A konkretan razlog da se angažujemo baš u ovom trenutku jeste javna rasprava o Izmenama i dopunama Zakona o stanovanju koja je nedavno završena

U udruženjima nosilaca stanarskih prava ima oko 250 porodica, a u Beogradu i Srbiji, po procenama, 1.500 porodica nosilaca stanarskih prava

O kakvim je rešenjima reč, da li je i šta njima promenjeno u prethodnoj regulativi?
Trenutno je na snazi model koji nije ni primenjen, ali smo mi oštro protiv trenutnog Zakona o stanovanju i nacrta koji je u proceduri, za koji smo tražili povlačenje.

Šta tu vama ne odgovara?
Smatramo da se predviđenim iseljavanjem odnosno preseljenjem u neki drugi stan, vrši nasilje nad stanarom koji ima zakonito stečena stanarska prava, koga štiti Pravo na dom iz Evropske konvencije i koji ima pravo baš na taj stan, tj. da stekne vlasništvo nad stanom u kome živi. Država koja mu je dodelila to pravo, nažalost na štetu trećeg lica, vlasnika, mora preuzeti punu odgovornost i obavezu prema vlasnicima. Mi ne treba da snosimo teret pogrešnih zakonskih rešenja ranijih vlasti. Osim toga, ti stanovi u koje su kao predvideli da nas presele ni po jednom standardu ne odgovaraju našem imovinskom stečenom pravu u stanovima u kojima živimo.
Dodatno uvodi se modalitet refundacije „zaštićene zakupnine“ što je neprihvatljivo, a ima i drugih loših rešenja.

Da li ste vi predložili neka rešenja?
Mi predlažemo novi model koji će zaštiti naša stečena prava, zatim naše pravo vlasništva, kao i Pravo na dom, utvrđeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Model koji predlažemo štiti prava i jedne i druge kategorije u potpunosti. Mi dobijamo pravo na otkup stanova u skladu sa zakonom, a vlasnicima pripada maksimalna pravična tržišna cena za useljiv stan. Država na taj način proglašava javni interes, preuzima na sebe ispravku nepravdi prema obe kategorije, i rešava trajno i efikasno problem.
Mi takođe predlažemo da to bude poseban zakon – Lex Specialis. Za navedeni predlog imamo podršku i Udruženja Pravnika Srbije, i tim povodom je bila izuzetno uspešna tribina na Pravnom fakultetu Univerziteta Union.

Pravo na dom iz Evropske konvencije podrazumeva da se protivno njegovoj volji niko ne može preseljavati, pa makar i u drugi stan

Kakvi su vaši argumenti?
Naši argumenti su da za ovu situaciju nisu odgovorni ni stanari ni vlasnici, već isključivo država koja mora ispraviti nepravdu, ali na pravedan način. Pravo na dom iz Evropske konvencije podrazumeva da se protivno njegovoj volji niko ne može preseljavati, pa makar i u drugi stan, jer se dugotrajnim korišćenjem stvorila trajna veza stanara sa prostorom, a govorimo o decenijama, tj. traži se blaža mera prema stanaru od preseljenja. Svima je jasno da preseljenju prethodi iseljenje, i ono je praktično zabranjeno. Zatim nam se mora omogućiti otkup kao i drugima, pravo da steknemo vlasništvo po beneficiranim uslovima iz zakona o stanovanju.
Sa druge strane, isplatom pravične tržišne cene za stan štite se i prava vlasnika.

Da li ste ove predloge i ranije iznosili državnim organima i kojim?
Mi smo naš predlog izneli Ministarstvu građevine i moram reći da je njihova reakcija bila pozitivna. Ali sa tim se moraju složiti i Ministarstvo finansija i Vlada Srbije. Smatramo da ćemo u tome uspeti, jer je ovo jedino pravedno rešenje, koje zadovoljava dve strane. Mislim da ima sluha i kad je aktuelni nacrt Zakona o stanovanje u pitanju i da se neće insistirati na usvajanju izmena zakona koji je u proceduri, a koji dodatno ide na našu štetu.

Kakvi su vaši sledeći koraci?
Naši sledeći koraci su dodatna razrada predloženog modela i pravljenje još prijemčivijeg modela posebno za vlasnike. Nadam se dogovoru sa udruženjima vlasnika, jer smo na kraju shvatili da je nas država posvađala uvođenjem u ove pravne statuse, i da se problem može rešiti samo na obostran interes dve strane. Zadovoljstvo dve strane je najvažnije, a država je tu da obezbedi sredstva i sprovođenje. Hitno sprovođenje.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 19. oktobar 2023.

Ograničavanje kamatnih stopa je anticivilizacijski čin

Ugrožavanje sigurnosti ugovora je poslednje što bi smela da čini država koja želi da se razvija na osnovu tržišne privrede i slobodnog preduzetništva

Dejan Šoškić, ekonomista

Povod za razgovor sa Dejanom Šoškićem, profesorom beogradskog Ekonomskog fakulteta i svojevremeno guvernerom Narodne banke Srbije bilo je (privremeno) ograničavanje kamatnih stopa koje je nedavno NBS uvela. Na to su se naravno nadovezale srodne bankarske i monetarne teme.

Narodna banka je ograničila, privremeno, kamatne stope na stambene kredite. Kako ocenjujete tu meru? Šta to govori o monetarnoj politici?
Mislim da je bilo kakvo mešanje bilo kog državnog organa u privatne ugovore vrlo problematično jer je ugovor slobodno iskazana volja dve strane u vezi posla koji je predmet ugovora. Zaštita ugovora je jedan od osnovnih stubova pravne sigurnosti i uslov za privredni razvoj baziran na tržišnoj privredi i slobodnom preduzetništvu. Ugrožavanje sigurnosti ugovora je poslednje što bi smela da čini država koja želi da se razvija na osnovu tržišne privrede i slobodnog preduzetništva. Država ne bi smela da se meša u ugovore privatnih strana sem vrlo izuzetno, u uslovima neke vanredne situacije, nesporno utvrđene neinformisanosti ili zablude ugovornih strana ili bitno izmenjenih okolnosti ugovora, ali i tada uz javnu debatu, konsenzus i fer kompenzaciju ugovornim stranama. Sve to je izostalo u slučaju ograničavanja kamata na pojedine odobrene kredite koje se nedavno desilo. Nesumnjivo to je verovatno politički popularna odluka kod pojedinih segmenta stanovništva, ali je duboko pogrešna s aspekta razvoja institucija i poslovnog ambijenta u zemlji. Ako se želelo pomoći pojedinim kategorijama dužnika, trebalo je primeniti neke druge mere – direktna pomoć ugroženim dužnicima, podsticanje slobodnog reugovaranja u izmenjenim okolnostima i slično – koje ne zadiru u tako važnu civilizacijsku i privrednosistemsku oblast kao što je sloboda ugovaranja i zaštita ugovora. Postavlja se pitanje da li su donosioci ovakve odluke uopšte svesni koliko važnu civilizacijsku tekovinu su narušili zbog kratkoročne, verovatno pre svega političke, popularnosti. Ono što me dodatno iznenađuje jeste da nema adekvatne reakcije ni banaka, ni pravnika. Kao da je svaka društvena debata i reakcija oštećenih i struke protiv loših odluka države presahla. To, čini mi se, govori o lošoj situaciji u našem društvu i o vrlo niskoj zainteresovanosti građana za pitanja od opšteg interesa a, možda, i o ukupno niskom poverenju građana u institucije i njihov rad.

Kakav je to signal za međunarodne finansijske krugove?
Loš. Državno narušavanje privatnih ugovora ukazuje na vrlo nizak nivo institucionalnog razvoja i zemlji koja je u pregovorima sa Evropskom unijom to svakako neće biti od pomoći u narednim koracima u pregovaračkom procesu. Međunarodni investitori će, po svoj prilici, zbog rizika državnog uplitanja u privatne ugovore, biti skloni da podižu svoju zahtevanu stopu prinosa pri ulaganju u našu zemlju, a to je zapravo drugačije rečeno, dodatni rasta cene po kojoj ćemo finansirati svoj javni i privatni dug u inostranstvu i to u uslovima ionako rastućih kamatnih stopa u svetu.

Kakve će biti posledice? Recimo, da li će banke smanjiti kreditnu aktivnost?
Prirodno je da će banke biti manje sklone odobravanju dugoročnijih kredita i onih sa fleksibilnim kamatnim stopama, i da, to neće pomoći kreditnom rastu i ubrzavanju privrednog rasta u zemlji.

Da li će pokušati da nadoknade gubitak koji im je načinjen? Da li će im država to na neki način kompenzovati?
Verovatno će banke nadoknaditi te gubitke na drugoj strani, poskupljujući svoje druge kreditne instrumente i provizije i verovatno je na toj liniji već razgovarano neformalno sa bankama, ako već sa njihove strane nema ozbiljnije reakcije, ali to i jeste problem, što se radi kratkoročnih političkih poena, žrtvuju vrlo važni postulati civilizovanog društva. Ako će država ili NBS da sada zbog ovih mera nešto nadoknađuju bankama, zar nisu mogle da se obećaju stimulativne mere za one banke koje dobrovoljno kratkoročno ograniče kamatne stope radi podsticanja finansijske stabilnosti, ali da proces bude dobrovoljan uz saglasnost obe ugovorne strane.

Zašto se nisu bunile – ako se nisu bunile?
Verujem da se često privreda i banke ne bune zbog nekih administrativnih mera države kako ne bi ugrozili svoju poziciju na tržištu ubuduće. To je, samo po sebi, loš signal jer može da uputi na zaključak da je održavanje dobrih odnosa sa političkom nomenklaturom od dominantnog značaja za poslovanje privrednih subjekata.

Generalno gledano, da li su kamatne stope na stambene kredite, ali i inače, u Srbiji previsoke, tj. nerealno ili nepravedno visoke?
Svako ko vraća kredit prirodno misli da su kamatne stope previsoke. Realno, one trenutno to nisu, jer su formirane na bazi izuzetno niskih kamatnih stopa u međunarodnom okruženju u prethodnom periodu, a koje su posledica sprovođenja ogromne monetarne ekspanzije u SAD i EU u poslednjih 10 godina. Decenijama pre toga, kamatne stope su bile znatno više i na štednju u bankama i na kredite koje dobijamo od banaka. Kada sam ja pre dvadesetak godina otplaćivao kredit za stan, plaćao sam kamatnu stopu od 12 odsto. Danas su, i pored rasta Euribora poslednjih nekoliko kvartala, kamatne stope ipak znatno niže.

Postojeće mere ekonomske politike vode višoj inflaciji, nižim stopama privrednog rasta i rastu javnog duga zemlje. Poseban problem je što naši nosioci ekonomske politike kao da to ne shvataju

Kakva je konkurencija na bankarskom tržištu Srbije? Danas ima upola manje banaka nego pre nekoliko godina. Da li je to dobro ili loše, po građane i privredu, razume se? Da li oni zbog toga plaćaju veće kamatne stope i veće marže a dobijaju slabiju uslugu?
S jedne strane ukrupnjavanje banaka je dobro jer kreira mogućnost da se kroz ekonomiju obima smanjuju transakcioni troškovi koje plaćaju građani i privreda. S druge strane, ukrupnjavanje banaka povećava koncentraciju na bankarskom tržištu što može negativno da utiče na konkurentnost i visinu cene bankarskih usluga. Zato je važno da postoji dobra mera između veličine i broja banaka na tržištu. Takođe, dobro je i da postoji bar jedna poslovna banka, možda i neka razvojna banka, u državnoj svojini na tržištu. To je naravno poželjno tek kada kao društvo uspostavimo mehanizme zaštite i efikasnog poslovanja pravnih lica u državnoj svojini, tj. kada se rukovođenje i upravljanje državnih institucijama oslobodi političkih uticaja, nekompetentnosti i prakse sklapanja štetnih ugovora.

Da li je konkurencija u okolnim zemljama, recimo Hrvatskoj, Mađarskoj, Bugarskoj veća ili manja?
Rekao bih da je situacija slična kao u Srbiji, čak i sa većim stepenom koncentracije, s tim što je u Mađarskoj najveća upravo državna banka.

Da li su profiti banaka u Srbiji visoki? Pogotovo kada se uporede sa okruženjem – Hrvatskom, Mađarskom, Bugarskom?
Ne, zvanični profiti banaka u Srbiji nisu previsoki. Treba imati u vidu da to ne mora da bude jedini izvor prihoda na uloženi kapital stranih osnivača banaka.

NBS je povećala obaveznu rezervu, što nije dovoljno primećeno u javnosti.
To je, po definiciji, veći trošak u poslovanju banaka. Veća obavezna rezerva, po pravilu, smanjuje kreditnu aktivnosti i jača finansijsku stabilnost. Istovremeno, centralna banka na deponovanu obaveznu rezervu može da plaća kamatu bankama. Ta kamata, ako je ima tj. ako nije jednaka nuli, predstavlja trošak za centralnu banku, a prihod za banke. Takođe, obavezna rezerva se razlikuje za kratkoročne u odnosu na dugoročne depozite u bankama i za devizne u odnosu na dinarske depozite. Otuda, obavezna rezerva, može da obavlja nekoliko važnih funkcija u regulisanju bankarskog sistema zemlje. Ona istovremeno može uticati i na nivo kreditne aktivnosti ali i na stabilnosti i kvalitet izvora sredstava banaka. Tako se obavezna rezerva može koristiti i kao instrument monetarne politike, i kao instrument regulacije banaka, i kao instrument jačanja ukupne finansijske stabilnosti u zemlji. Važno je da taj instrument bude u saglasnosti sa drugim instrumentima monetarne politike i regulacije banaka.

Da li je to povećanje opravdano?
Budući da su parametri finansijske stabilnosti solidni, a da je tokom ove godine već prisutan pad stope rasta kreditne aktivnosti, ne verujem da je ovo bio dobar i opravdan trenutak za povećanje obavezne rezerve. Ograničenje kamatnih stopa za neke kredite i povećanje obavezne rezerve bankama dodatno će usporiti kreditnu aktivnost u narednom periodu a bez kreditnog rasta u načelu je teško obezbediti višu stopu privrednog rasta.

Predsednik Vučić se hvali stabilnošću kursa – mada nema nikakve veze sa tim. Kako vi ocenjujete tu politiku?
Fiksni kurs ima svojih prednosti i svojih nedostataka. Njega je vrlo jednostavno sprovesti u praksi, ali, po pravilu, ako zemlja nema dovoljno jak izvozni sektor, tj. ako nije dovoljno konkurentna, fiksni kurs može opstati samo uz restriktivnu monetarnu politiku, što onda obara privrednu aktivnost i zaposlenost. To je posebno bilo očigledno u slučaju Srbije, koja je od 2012. do 2016. imala najniže stope privrednog rasta u Centralnoj, Istočnoj i jugoistočnoj Evropi. Od 2015, tj. od kada je evro počeo da se kreira tj. „štampa“ u ogromnim količinama kao posledica tzv. kvantitativnih olakšica, održavanje fiksnog kursa u odnosu na evro je mnogo lakše, upravo zbog ogromne ponude evra od strane Evropske centralne banke.

U uslovima visoke evroizacije, domaće kamatne stope imaju manjeg uticaja na inflaciju u odnosu na kretanje kursa. Dinarizacija, koja je lek za ovaj problem, praktično se ne sprovodi od druge polovine 2012. do danas

Problem kod nas je što se na fiksiranje kursa prešlo nezvanično, što je greška, i unosi samo nepotrebnu zabunu jer govorimo da ciljamo inflaciju, a zapravo ciljamo kurs. I drugo, što fiksiranje kursa treba da bude jasno komunicirano sa svim učesnicima na tržištu, ali i sa nosiocima ekonomske politike u Vladi, tj. da bude jasno da plate ne smeju da rastu brže od produktivnosti. To je ključno ako zemlja treba da podigne svoju konkurentnost a to je upravo slučaj sa Srbijom. Mi to nismo razumeli i zato nam odlaze neki strani investitori koji su ovde proizvodili i izvozili, a imamo i krajnje problematične situacije u kojima jevtin uvoz guši domaću proizvodnju, poljoprivrednu i drugu. Uglavnom se to ne povezuje sa fiksnim kursom, a trebalo bi.

Svojevremeno je Slovenija vodila politiku potcenjenog tolara, Kina to stalno radi sa svojom valutom. Mnogi tvrde da je kurs dinara nerealan, tj. da je dinar precenjen. Šta vi mislite?
Mislim da je dinar precenjen i mislim da njegova precenjenost dodatno raste poslednjih godina. Precenjena i potcenjena valuta su ključne poluge privrednog razvoja. Kina uspeva da izvozi i raste jer održava potcenjenost svoje valute. S druge strane, kao da smo zaboravili da je izuzetan uspon Japana posle drugog svetskog rata praktično zaustavljen tzv. „Plaza dogovorom“ kojim je došlo do brzog jačanja jena u odnosu na dolar. Time je Japan uveden u još uvek prisutnu višedecenijsku stagnaciju. Svako ko misli da devizni kurs ne utiče na izvoz, uvoz i privredni rast, treba da se seti da je devizni kurs zapravo cena, a cena naravno utiče na tražnju i prodaju i rast privredne aktivnosti. Fiksiranje kursa ne mora nužno da vodi precenjenoj domaćoj valuti, ali odsustvo razumevanja potrebe da javne finansije budu u ravnoteži i da ne favorizuju potrošnju već da favorizuju investicije, u našoj zemlji doveli su do postojeće situacije u kojoj Srbija i dalje nije rešila problem konkurentnosti svoje privrede, tj. i dalje značajno više uvozi nego što izvozi. Postojeće mere ekonomske politike vode višoj inflaciji, nižim stopama privrednog rasta i rastu javnog duga zemlje. Poseban problem je što naši nosioci ekonomske politike kao da to ne shvataju.

Međunarodni investitori će, po svoj prilici, zbog rizika državnog uplitanja u privatne ugovore biti skloni da podižu svoju zahtevanu stopu prinosa pri ulaganju u našu zemlju

Da li se praktično fiksnim kursom zapravo vodi borba protiv inflacije i da li je to dobro?
Uticaj kursa na inflaciju u Srbiji je visok, upravo zbog velike upotrebe evra u obračunima i plaćanjima. Otuda, gubitak vrednosti dinara direktno utiče na rast mnogih cena u zemlji. Borba protiv inflacija treba da se vodi restriktivnom monetarnom politikom, tj. rastom kamatnih stopa, i restriktivnom fiskalnom politikom. Kod nas je, međutim, sistem iščašen. Domaća kamatna stopa u dinarima, na koju utiče NBS, ima vrlo ograničeno dejstvo na agregatnu tražnju i inflaciju zbog vrlo visokog korišćenja evra kako na strani depozita u bankama, tako i na strani kredita koje banke odobravaju građanima i privredi. Otuda, u uslovima visoke evroizacije, domaće kamatne stope imaju manjeg uticaja na inflaciju u odnosu na kretanje kursa. Dinarizacija, koja je lek za ovaj problem i koja dovodi do jačanja dejstva referentne kamatne stope NBS i jačanja finansijske stabilnosti, praktično se ne sprovodi od druge polovine 2012. do danas.

Da li bi referentna kamatna stopa trenutno trebalo da bude viša od 6,5 odsto. Da li bi se time brže smanjila inflacija? Da li je uopšte NBS reagovala adekvatno na pojavu inflacije?
NBS je zakasnila sa reakcijom oko devet meseci. Naime, trebalo je podići referentnu kamatnu stopu još krajem leta 2021. Nažalost, zbog nesprovođenja dinarizacije, rast referentne kamatne stope ne daje potrebne rezultate u domenu obuzdavanja inflacije i iziskuje potrebu višeg i dužeg podizanja dinarskih kamatnih stopa. Kolateralni efekat toga je rast razlike u kamatnim stopama u dinarima i evrima i to, po pravilu, pojačava devizni priliv spekulativnog novca, što može voditi jačanju dinara, time i obaranja uvoznih cena. Takvo jačanje dinara, nažalost, uzvratno obara konkurentnost svega onoga što nosi naziv „made in Serbia“. Tako nas održavanje stabilnosti „iščašenog“ sistema košta privrednog razvoja. Ključna stvar je razumeti da stabilan finansijski sistem i prosperitetna privreda zahtevaju da najveći broj građana i privrede prima dohotke, kreira imovinu i vraća kredite u istoj valuti. Zato je dinarizacija izuzetno važna, ali se to nedovoljno razume.

Trenutno je inflacija u Srbiji duplo veća nego u Evropskoj uniji. Zašto je to tako, da li su uzroci spoljašnje ili unutrašnje prirode?
Ključni razlog je vezan za ekspanzivnu fiskalnu politiku, posebno u domenu linearnih davanja dodatnih dohodaka stanovništvu iz budžeta. Ovakve mere su posebno intenzivirane poslednjih godina i odraz toga se vidi i u postojećoj visokoj inflaciji. Drugi razlog visoke inflacije bi mogao biti posledica monopolističkih pozicija na tržištu, u domenu uvoza, izvoza i maloprodaje. Na to treba dodati i prisutan uticaj planiranog podizanja cena električne energije kao i podizanja akciza. Spoljnih razloga za unutrašnju inflaciju je bilo tokom 2022, ali su sada oni marginalni. Ključni su, po mom mišljenju, unutrašnji razlozi koje sam pomenuo.

Prirodno je da će banke biti manje sklone odobravanju dugoročnijih kredita i onih sa fleksibilnim kamatnim stopama, i da to neće pomoći kreditnom rastu i ubrzavanju privrednog rasta u zemlji

Da li će u dogledno vreme inflacija u Srbiji biti svedena u prihvatljive granice? Koje bi to granice bile i kada bi to moglo da bude? To jest, da li NBS preduzima adekvatne mere na tom planu i kakva bi monetarna politika trebalo da bude?
Inflacija bi postepeno trebalo da se vraća ka inflacionom cilju, ali će to biti znatno sporije i uz bitnije usporavanje ekonomske aktivnosti zbog kasne reakcije NBS, odsustva rezultata u domenu dinarizacije i ekspanzivne fiskalne politike. Kratkoročno, NBS realno nema na raspolaganju dodatne mehanizme značajnijeg uticaja na obaranje inflacije. Strateški, međutim, činjene su greške u domenu zapostavljanja dinarizacije, nepotrebnog nominalnog jačanja dinara 2017. i kasnog reagovanja na inflaciju. Sada je, međutim, najveća odgovornost za inflaciju na fiskalnoj politici. Srbija treba da teži niskoj jednocifrenoj inflaciji, ali, po mom mišljenju, nije dobro za zemlju u razvoju da taj cilj bude prenizak, tj. na nivou inflacionog cilja razvijenih zemalja

Mijat Lakićević
Novi magazin, 28. septembar 2023.

Ova vlast upropašćava poljoprivredu

Pre 10 godina Srbija je imala veliki spoljnotrgovinski suficit u stočarstvu, danas je u deficitu uprkos ogromnim parama koje su u međuvremenu potrošene; stvar je u tome što se ne stimulišu investicije i produktivnost nego se plaća politička podrška

Goran Živkov, agrarni konsultant

Čini se da ni u jednoj privrednoj grani ne vlada takvo nezadovoljstvo kao što je to slučaj sa poljoprivredom. Nezadovoljni su svi, i proizvođači i potrošači a i država. To je bila tema razgovora sa Goranom Živkovim, vlasnikom i direktorom konsultantske kuće Seedev koji prevashodno radi u inostranstvu.

Da počnemo od nekih poslednjih događaja kao što je vraćanje nekih naših poljoprivrednih proizvoda iz Slovenije, Hrvatske… Zašto se to dešava?
Problem je u tome što je Evropska unija zabranila korišćenje tog pesticida, hlorpirofosa,koji je inače bio široko korišćen 40 godina, dok je Srbija takođe zabranila njegovo korišćenje ali tek od iduće godine. Tako da se može desiti da ukoliko u voću ili povrću ostani ti takozvani rezidui, to bude razlog za zabranu izvoza. Ova priča, međutim, ima i svoju širu dimenziju. Evropa je odlučna da zaštiti životnu sredinu i to važi i za poljoprivredu, čak i po cenu pada proizvodnje hrane. U Francuskoj imate proteste poljoprivrednika koji traže da se ne ukinu određeni pesticidi ili herbicidi.

Nešto slično imali smo pre godinu-dve dana u Holandiji.
Holandija je takođe prednost dala ekologiji po cenu da se smanji stočarska proizvodnja. Ali Holandija ima više od četiri takozvana uslovna grla po hektaru dok Srbija ima ispod 0,2 grla. Evropa već odavno ne povećava svoju proizvodnju, naprotiv, ona je postavila druge ciljeve i verovatno će proizvodnja u njoj ubuduće padati. To može biti šansa za Srbiju, ali država to mora da shvati i da tome prilagodi svoju regulativu.

Hoćete da kažete da naša država ne reaguje adekvatno na signale koji dolaze iz Evrope, sa tržišta?
Naša država uopšte nema proaktivnu strategiju. Kada bi sad pitali ministarku poljoprivrede kakva je naša pozicija, da li hoćemo da pratimo to što su evropski trendovi, pa da i mi nama postavimo neke targete za smanjenje potrošnje đubriva i pesticida, za povećanje organske proizvodnje i slično, vi ovde nećete dobiti nikakav odgovor. Tačnije, nećete moći nikako da kroz agrarnu politiku vidite u kom pravcu mi idemo.

Vidimo da je poljoprivreda veliki zagađivač, imamo li mi neku odbranu od tog zagađenja koje pravi poljoprivreda?
Nama poljoprivreda u ukupnoj emisiji gasova učestvuje otprilike na nivou bruto nacionalnog dohotka, oko 12 odsto. Inače, naša prosečna emisija po stanovniku je veća nego u Evropskoj uniji i ona dolazi prvenstveno iz energetike, iz termoelektrana. Ali zemlje zapadnog Balkana, pa i Srbija među njima, spada u zemlje koje treba da smanje emisiju ali nemaju obavezu da pomažu drugima u tome kao što je slučaj sa razvijenim zemljama zapadne Evrope. Tako da su naši ciljevi relativno lako ostvarivi. I mi to možemo da iskoristimo za povećanje poljoprivredne proizvodnje i da popunjavamo prazninu na tržištu do čega će doći u Evropskoj uniji.

Ali mi imamo velike probleme sa izvozom, kakve su uopšte naše sposobnosti da povećamo izvoz?
Sa tri i po miliona hektara obradive površine Srbija može da bez problema pokrije svoje potrebe i da nam ostane dosta za izvoz. Naš izvoz je 2022. bio blizu pet milijardi evra. Da li može da bude veći? Definitivno može. Nažalost dosta nam u poslednje vreme opada proizvodnja po kojoj smo bili prepoznati, povrtarstvo i voćarstvo, za račun ratarstva. Naime, zbog subvencija po hektaru došlo je do ekspanzije ratarske proizvodnje iako je ona manje produktivna.

Kad smo kod subvencija, poslednjih godina one se stalno povećavaju, naročito su ove godine povećane, povećan je agrarni budžet. Kakvi su efekti takve politike, da li su to bačene pare?
Ovo što mi radimo su u najvećoj meri bačene pare. Ne želim da kažem da je podrška poljoprivrednicima generalno loša, nego je pitanje kako ih podržavate. Ovako kako ih mi podržavamo, tako što dajete plaćanja po hektaru i plaćanja po grlu, to je čisto bacanje para. Ne postoji nijedan agrarni ekonomista koji će vam reći da to doprinosi većoj produktivnosti, ili većem izvozu, ili većoj konkurentnosti, osim većem prihodu onih koji primaju te subvencije.

Evropa takođe daje po hektaru.
Tačno, ali Evropa je to učinila u trenutku kada više nije želela da povećava proizvodnju – do čega je doveo prethodni sistem cenovne podrške – nego je samo želela da omogući farmerima dobar standard bez povećavanja proizvodnje.

Kakva bi po vašem mišljenju trebalo da bude podrška poljoprivrednicima u Srbiji?

Mi moramo da imamo investicionu podršku. Naša ulaganja su izuzetno mala, kako god da gledate – po ukupnom broju traktora koje imamo, po broju novih traktora koji uđu u proizvodnju, po broju novih prerađivačkih kapaciteta i zato moramo da povećamo investicije. Zato budžet treba da bude orijentisan ka podršci investicijama. U novim članicama Evropske unije, dakle bivšim socijalističkim zemljama, oko 30 odsto budžeta ide za podršku ruralnom razvoju i investicijama. U Srbiji na te u suštini najvažnije potrebe, ode svega 1-2 odsto budžeta. Eto, mogli bi u tome da pratimo Evropsku uniju, ili da pratimo neke zemlje koje zaista jako napreduju, poput Albanije, koja 90 odsto svog budžeta daje za investicije. Moram ovde da podsetim, i Srbija je 2004, 2005, 2006. godine imala budžet koji je preko polovine išao za podršku investicijama. U tom slučaju može da se kaže da podrška ima smisla jer priprema

U novim članicama Evropske unije, dakle bivšim socijalističkim zemljama, oko 30 odsto budžeta ide za podršku ruralnom razvoju i investicijama. U Srbiji na te u suštini najvažnije potrebe ode svega 1-2 odsto budžeta

poljoprivrednika za tržišnu utakmicu, da on bude bolji. Ako vi njemu date 150 evra na njegovih sto hektara to je 15.000 evra, ogromna je verovatnoća da će on pre kupiti novi auto nego što će ulagati u poljoprivredu. A ako vi njemu date na njegovu investiciju 30 ili 35 odsto, ako kupi novi traktor ili napravi novu hladnjaču, onda ste sigurni da su pare uložene u nešto što će povećati konkurentnost.

Kako stoji stvar sa tržištima izvan Evropske unije, recimo sa Rusijom?
Rusija nikad nije prelazila 10 odsto našeg agrarnog izvoza, čak i kada smo jedino mi iz Evrope mogli tamo da izvozimo. Sada se izvoz smanjuje jer su i same rute mnogo komplikovanije. Jednostavno, nama je prirodno da izvozite u Cefta zemlje, da mi u potpunosti držimo ovo tržište i da izvozimo u Evropsku uniju koja je veliko bogato tržište sa dobrim standardima. Problem je što mi gubimo utakmicu na Cefta tržištu, konstantno nam opada udeo izvoza, zato što se oni isto tako otvaraju, i Bosna i Hercegovina, i Albanija, i Kosovo, i Crna Gora se otvaraju prema Evropskoj uniji. Mi u nekim proizvodima gde smo tradicionalno bili jako dobri, kao što su na primer mesne prerađevine, gubimo to tržište. To je s jedne strane rezultat a sa druge strane posledica velike krize u kojoj se nalazi naše stočarstvo.

A zašto je stočarstvo u krizi kad su tamo otišle najveće subvencije?
Upravo zato. Preko 70 odsto subvencija ide za vrlo mali broj stočarskih proizvođača. I to je sve počelo 2012. godine. U tom času Srbija je imala veliki spoljnotrgovinski suficit u stočarstvu, u mesu i mleku. Od tada se svake godine on smanjuje. Nova vlast 2012. suštinski menja agrarnu politiku, uvode se subvencije po grlu, za stočarstvo se izdvajaju ogromna sredstva koja od tada neprekidno rastu, evo i nedavno su opet subvencije povećane. Uprkos tome, spoljnotrgovinski bilans je sve lošiji tako da smo sad došli u situaciju da smo neto uvoznik svih tih stočarskih proizvoda. Znači što više para dajemo to su nam rezultati slabiji. Zašto je to tako za svakog ko se bavi ovim poslom je jasno, to smo gledali više puta, ne samo kod nas nego i u Hrvatskoj i Sloveniji. Prosto, velike subvencije destimulišu proizvodnju.

To se dešava i u Srbiji
To se dešava svuda, to su apsolutno uvek efekti subvencija tog tipa. Od 2012, kada imamo veliki suficit država s jedne strane povećava subvencije stočarstvu a s druge strane nam raste uvoz i smanjuje se izvoz.

Kome idu te subvencije?

Najpre kada je reč o sistemu dodele subvencija moram da kažem da veliki problem seljacima predstavljaju stalne izmene propisa. Srbija je svetski šampion u tome. U Srbiji se svake nedelje donese neka nova uredba koja menja uslove za dobijanje subvencija. A i u poljoprivredi, kao i u svakoj drugoj privredi jako je bitna stabilnost i predvidljivost. U Evropskoj uniji se po sedam godina ne menjaju propisi, ovde jedva da traju sedam dana.

Mi smo imali najveći rast izvoza od 2000. do 2010. godine. Nije postojala nijedna zemlja koja je imala toliko veliki rast. U novim zemljama članicama EU u tom razdoblju izvoz je porastao sedam puta, u Srbiji gotovo 10 puta, sa 200-300 na dve milijarde evra

Kada je reč o tome ko dobija subvencije, mali proizvođači čak ni ne mogu da ih dobiju zato što nemaju umatičena goveda. Kad bi se pravila analiza koliko ljudi zaista dobije te subvencije po grlu videlo bi se da je to relativno jedan uzan broj ljudi. Koliko tačno teško je reći pošto nema podataka. U Evropskoj uniji je sve je toliko transparentno da se zna ime svakog dobitnika subvencije i tačno se zna koliko je ko dobio, svaka firma, svaki pojedinac. Kod nas toga nema, pa se ne može ni tačno reći ko su korisnici subvencija, ali otprilike je kao neka proporcija 20:80, dvadeset odsto onih najvećih dobije osamdeset odsto para. Ne bi me čudilo da je kod nas to još i malo više.

Da li uspevamo da potrošimo sredstva iz evropskih fondova?

U prošlom finansijskom periodu od sedam godina Srbija je od EU dobila 175 miliona evra ili oko 25 miliona godišnje. Mi nismo uspeli da potrošimo tih 175 miliona, videćemo koliko ćemo vratiti, verovatno 60-70-80 miliona evra, preko trećine sigurno. Nismo ih koristili zato što je naša administracija sve jako sporo radila. Naša Uprava za agrarna plaćanja je razvlačila te projekte do besvesti.

Vlast je mnogo govorila o izvozu u Kinu kao velikoj šansi, da li su ispunjena obećanja?
Mi smo otvorili kinesko tržište i mi izvozimo. Nažalost, te cene su mnogo niže od onih koje dobijamo prilikom izvoza na Cefta tržište. Takođe, simptomatično je da se ceo izvoz u Kinu odvija preko jednog izvoznika. Zašto je i kako nekome dodeljeno to ekskluzivno pravo možemo samo da pretpostavljamo. Lično mislim da Kina za nas nije nikakva šansa, jer u kineskim poslovima često nema ekonomije – u jednom trenutku traže ogromne količine robe a u sledećem momentu im ne treba ništa. Nikada budućnost ne bih bazirao na izvozu u Kinu.

Simptomatično je da se ceo izvoz u Kinu odvija preko jednog izvoznika. Zašto je i kako nekome dodeljeno to ekskluzivno pravo, možemo samo da pretpostavljamo

Na čemu onda zasnivati tu budućnost?
Poljoprivredno okruženje se jako menja pod uticajem klimatskih promena i zahteva Evropske unije za izuzetno strogim propisima u vezi sa tim. Mi moramo da pronađemo naš interes i naše mogućnosti i takvom okruženju. Lično mislim da imamo dobre šanse ako se prilagodimo tim promenama. To može da bude jedan od novih pokretača rasta. Nažalost, mi u poljoprivredi nemamo apsolutno nikakvu viziju i nikakvu strategiju, nego imamo samo ad hoc rešenja, kao reakciju na proteste ovih ili onih proizvođača.

Dakle – reakcionarna politika, da se malo našalimo.
Baš tako. Zato mi se čini da ćemo i ovu šansu propustiti. Tim pre što ni opozicija nije bolja, vidim da sad neki obećavaju 300 evra po hektaru.

A šta bi mogli da budu ti pokretači razvoja?
Početkom dvehiljaditih nama je pokretač razvoja bilo to što smo imali poljoprivrednike. Mi smo imali najveći rast izvoza od 2000. do 2010. godine. Nije postojala nijedna zemlja koja je imala toliko veliki rast. U novim zemljama članicama EU u tom razdoblju izvoz je porastao sedam puta, u Srbiji gotovo 10 puta, sa 200-300 na dve milijarde evra. Od 2010. naovamo apsolutno smo po rastu uprosečeni sa svim ostalim zemljama, tj. sa novim članicama Evropske unije. Verovatno ćemo u sledećoj dekadi da padnemo još niže.

Da se zadržimo još malo na pokretačima rasta.
Drugi pokretač rasta bilo je otvaranje, mnogi su počeli da neke stvari uvoze, neke stvari da izvoze, dobili smo tržište, otvorila se Cefta u potpunosti. Sada moramo da pronađeno nove pokretače rasta. Kao što sam rekao to bi moglo da bude ovo susprezanje proizvodnje u Evropskoj uniji. Naša priroda još uvek nije u tolikoj meri uništena tako da mi imamo odlične prirodne resurse i prirodne uslove. Još jedan novi pokretač rasta trebalo bi da budu investicije. I to sam već rekao, u Srbiji se investira jako malo, naročito se malo ulaže u prerađivačku industriju. Treba stimulisati investicije

A šta bi trebalo da radi i uradi država?
Država najbolje da ne smeta. Poljoprivrednici će pronaći svoj put. Zapravo, država trebala da postavi neki jasan, transparentan okvir, da taj sistem bude uređen, da bude predvidljiv, da ne bude korupcije, da ne bude voluntarizma državne administracije. Poenta je da naš budžet nije mali, samo što ga bacamo i nije uopšte u funkciji razvoja, a nama je razvoj očajnički potreban. Mi jako zaostajemo i po prinosima. Recimo, kada bi naši ratari umesto osam imali 12 tona kukuruza po hektaru, ta razlika od četiri tone njima bi dole prihod od 600, 700, 800 evra; u tom slučaju 150 evra koliko dobijaju kao subvenciju potpuno je nebitno. Ali država radi sve kontra takvoj logici i toj računici.

Mijat Lakićević; foto: Zoran Raš
Novi magazin, 21. septembar 2023.

Strah od (Dana) ustanka

Ako je antifašizam vrednost do koje je nekoj zajednici stalo – kako se to manifestuje? Zašto u Srbiji nema praznika koji obeležava antifašizam

Srđan Milošević, istoričar i pravnik

Sagovornik Novog magazina je završio dva fakulteta – istoriju i prava. Poznatiji je kao istoričar, ali na Pravnom fakultetu Union predaje Istoriju države i prava. Dakle, dvostruko je kvalifikovan za teme o kojima će biti reči.

Ove sedmice padaju dva velika datuma antifašističke Srbije – Dan borca 4. jul. i Dan ustanka 7. jul. U času kad vodimo ovaj razgovor, još ne znamo da li će i kako oni biti obeleženi iako nema nikakvih naznaka da će vlast organizovati neku svečanu akademiju ili sličan događaj. Kako to tumačite?
Ti datumi se odavno ne obeležavaju. Uglavnom ih se sete ljudi po društvenim mrežama, pa ponekad počnu pametovanja o tome „šta uopšte ima da se obeležava“, „puco Srbin na Srbina“ i slične patetične mantre.
Ispričaću jednu anegdotu: pre nekoliko godina sam dobio poziv da za jedan medij „razgovaramo o 4. julu“. Iskreno sam se obradovao pozivu i, da skratim priču, ubrzo se ispostavilo da je reč o razgovoru o Danu nezavisnosti SAD, a ne o Danu borca, pa sam se ljubazno zahvalo. Nisam se pronašao u temi iako mi je svakako u nekom širem krugu interesovanja. Dakle, taj kreščendo važnih događaja od 27. marta 1941. godine do oslobođenja Jugoslavije 15. maja 1945. sveden je u savremenoj kulturi sećanja na Drugi svetski rat, na nekoliko datuma kojima sasvim nedostaje kontekst. A ukoliko bismo taj kontekst uveli, pala bi čitava privilegovana ideološka paradigma o „nacionalnom pomirenju“ i tobožnjem dvostrukom antifašizmu – partizanskom i četničkom, budući da ovaj drugi jednostavno ne postoji. Dakle 4. i 7. juli previše podsećaju na „partizanštinu“. Naravno, ni oslobođenje Beograda ne može da se odvoji od Narodnooslobodilačke vojske, ali tu su već i neki Rusi, kralj je ranije pozvao pod Titovu komandu i četnike, na kraju krajeva – to je već jedna pobednička vojska koja se ne može ignorisati. Ali njeni počeci ostaju savremenim „(pre)krojačima“ kulture sećanja naprosto neprihvatljivi. Ima nečeg beživotno-formalnog, „radirednog“ u isticanju (ređe) 27. marta, i (češće) oslobođenja Beograda 20. oktobra. Sve između je nestalo!

Ako se setimo kako je obeleženo Oslobođenje Beograda, možda je i bolje što ničega neće biti?
Svakako. Oficijelne proslave važnih dana antifašističke borbe postale su prilika da se opogani svaki događaj koji se tobože obeležava. Nema tu ničeg autentičnog, naročito kada je reč o Drugom svetskom ratu. Međutim, onima koji su od ovog režima uposleni da se bave tim pitanjima jasno je da je ipak nemoguće ignorisati istinu o Drugom svetskom ratu i umesto da se opredele za svoje nesporne ideološke favorite – a to su četnici, Mihailović i, u dobroj meri, Nedić – oni se „kače“ na NOP ne bi li tom svojevrsnom aproprijacijom nametnuli „pravu meru“ u tumačenju čitavog Drugog svetskog rata. Opasno je ostaviti tako moćnu identitetsku i vrednosnu komponentu istorije kakva je antifašizam alternativnoj kulturi sećanja jer je naprosto u svakom smislu superiorna. Zato su se skoro svi nekadašnji otrovni negatori NOP-a i antifašizma unazad podosta godina „nakačili“ na partizanski antifašizam, vrlo pažljivo amputirajući, pre svega Tita, a onda redom i druge tobožnje „antisrbe“ jer etnički kriterijum je, zapravo, ključni.

Kao da se Srbija stidi svoje antifašističke prošlosti? Ima li u tom pogledu razlike između aktuelne vlasti i dominantnog dela intelektualne elite?
Faza stida i odbacivanja je poodavno prošla. U Srbiji sada dominira jedno šovensko paradiranje antifašizmom koji, na ovim širim prostorima, kako kaže ta bajka nove kulture sećanja, pripada samo Srbima. Tu nema razlike u shvatanjima kada je reč o čitavom desnom spektru srpske intelektualne i političke javnosti. To je jedno uskogrudo, antijugoslovensko i, u krajnjoj liniji, antiistorično svojatanje i nacionalizovanje antifašizma, koje se vrši najčešće nepominjanjem pripadnika drugih naroda u kontekstu antifašističke borbe, a neretko i otvorenim negiranjem, svrstavanjem svih drugih isključivo među fašiste. Oživljavanje interesa za antifašizam bilo je u Srbiji u dobroj meri reaktivno. Ne izgleda kao puka koincidencija da je zaokret od odbacivanja ka svojatanju antifašizma usledio pošto je Ivo Sanader, tadašnji premijer Hrvatske, još 2004. godine izbacio parolu: „antifašizam – da, komunizam – ne“. Ovdašnji su se nacionaldušebrižnici namah zabrinuli da će antifašizam, koji ih je do tada previše asocirao na mrski titoizam, „pripasti“ Hrvatima – što se nipošto nije smelo dozvoliti – pa su upregnute sve snage da do toga ne dođe. Antifašizam im je odjednom postao mnogo važan. Zatim je brzo usledila faza, koja još uvek traje, nacionalizacije, pa i šovinizacije antifašizma, na šta se nadovezao ruski model sećanja na Drugi svetski rat, koji je sličan.

Već ste pomenuli da se prećutkivanje Dana ustanka često objašnjava time što je tada „Srbin pucao na Srbina“. Međutim, i 1914. je na strani neprijatelja bilo mnogo Srba, pa je i tada Srbin pucao na Srbina, ali se to ne pominje niti utiče na percepciju otpora okupatoru.
Ne može se poreći tragizam tako dubokih podeljenosti u jednom društvu i u jednom narodu. Ali ta patetika o pucnjima „Srbina na Srbina“ je u funkciji opsesije nekakvim „nacionalnim pomirenjem“, koje je, uzgred, nemoguće u takvom kontekstu – saradnja sa okupatorom i borba protiv okupatora se isključuju i u realnoj istoriji i u potonjoj valorizaciji. Sve ostalo je ideološko muljanje. Sa druge strane, zaista verujem da postoji prostor za različite percepcije, naučno preispitivanje, umetnički provokaciju svakog „velikog narativa“, pa i za marginalne alternativne narative. Ali jasna politika sećanja mora postojati, ono što stoji u prazničnom kalendaru, oko čega se gradi identitet… Ako je antifašizam vrednost do koje je nekoj zajednici stalo – kako se to manifestuje? Zašto u Srbiji nema praznika koji obeležava antifašizam? U najgorem od svih dotadašnjih ratova postojale su dve strane. Jedna od njih je bila najubilačkija mašinerija koju je svet ikada video. Verovatno nikada pre nije bilo toliko važno odabrati pravu stranu jer je fašizam predstavljao izazov najelementarnijim standardima ljudskosti. U dugoj zločinačkoj senci fašizma je i celokupna kolaboracija: srpska, hrvatska, bošnjačka, albanska, francuska… I to bi trebalo da je deo „velikog narativa“ o ratu. Taj pristup ne isključuje partikularna sećanja,

TAJ KREŠČENDO VAŽNIH DOGAĐAJA OD 27. MARTA 1941. GODINE DO OSLOBOĐENJA JUGOSLAVIJE 15. MAJA 1945. SVEDEN JE U SAVREMENOJ KULTURI SEĆANJA NA DRUGI SVETSKI RAT I NA NEKOLIKO DATUMA KOJIMA SASVIM NEDOSTAJE KONTEKST

alternativne komemoracije koje su zasnovane na dijametralno suprotnim shvatanjima. Ali kada govorim o „velikom narativu“ govorim o državnoj politici sećanja u kojoj pojmovi moraju biti ne samo prečišćeni, već i jasno definisani, a to znači: obeležavanje antifašističke borbe i pobede, verodostojno i autentično, imajući u vidu aktere koji su pobedu ostvarili. Vrlo jednostavno. Ako se to izbegava, to samo znači da su stvarni ideološki favoriti na nekoj drugoj strani. Uzmimo, uostalom, jedan drugi, strani primer: francuska buržoaska revolucija. Pad Bastilje je nacionalni praznik Francuske. Tačka. Gledao sam tamo, u zatvoru koji je pretvoren u Muzej, La Conciergerie, donose cveće u ćeliju u kojoj je pred izvođenje na giljotinu poslednje dane provodila Marija Antoaneta. Dobro, neka donose, priznajem da je čak i pomalo dirljivo, ali Francuska Republika ima svoj jasan veliki narativ o Revoluciji. U kojoj su, da ne ostane neprimećeno, takođe Francuzi ubijali Francuze. I zamislite sada da se tamo pojavi neko ko pretenduje da je ozbiljan i kaže: “pa znate, puco’ Francuz na Francuza, nećemo mi to više tako…”
No, da se vratimo u Srbiju, za ilustraciju tog velikog narativa naročito mi je zanimljiva jedna opservacija nikog drugog do Dragiše Cvetkovića, sadržana u pismu Mihailu Konstantinoviću iz septembra 1944: „Videli smo jasno da je oslobodilački front (partizani – prim. S. M.) u svojoj borbi protivu okupatora, bio na daleko većoj visini od pokreta srpskih oficira (četnici – prim S. M.)… Narod više ceni borbene napore oslobodilačke vojske protivu okupatora od pokreta srpskih oficira… Oružani sukob traje već dve godine i on stalno raste. Okupator je umešao svoje prste, a maloumni oficiri, svaki u svome kraju radi na svoju ruku. Klanja i ubijanja ne prestaju. To je ono što se najhitnije mora sprečiti… Titova ustavna reforma mora se uzeti kao podloga za naš dalji zajednički život… Politika srpskog kluba u potpunosti je uspela da srpsku misao i svu našu prošlost iz osnova kompromituje. Građanski rat, koji danas besni, to je njegovo delo. I što je najžalosnije, sve se to radi u ime srpskog naroda, koji ide putem svoje najveće tragedije.“

Da li smo došli u paradoksalnu situaciju da će uskoro morati da se traži rehabilitacija Žikice Jovanovića Španca, dakle Španskog borca, koji je pucao na žandarme u Šapcu, pošto vidimo da se saradnici fašista uveliko rehabilituju, poslednji je primer Nikole Kalabića?
Ta sudsko-osvetnička mera zvana „rehabilitacija“ svojevrsna je paradigma vladavine prava u Srbiji. Razmere voluntarizma u tim procesima su kolosalne, a ideološka pristrasnost sudova zaprepašćujuća. Sećam se dobro situacije kada je sudija, koji je svojevremeno vodio postupak za njegovu rehabilitaciju, Aleksandru Karađorđeviću na njegov rođendan uručio uramljeno rešenje o rehabilitaciji: sudija stranci u postupku za rođendan donosi uramljeno rešenje o ishodu postupka. Takvih primera ima sijaset i to je obična parodija, slika sunovrata jednog društva u razmerama koje opravdanom čine upitanost hoće li od tog društva preostati išta i iko da se sutra, kad sve „ovo“ prođe, stidi i doživi nekakvu katarzu… Ni komunistima nikada nije ni na pamet padalo da, iako svakako nisu bili šampioni vladavine prava, na taj ili sličan zamlaćujući i budalast način, jednim parodiranjem prava, daju satisfakciju svojim saborcima stradalim tokom monarhodiktature po kazamatima i logorima monarhističke Jugoslavije.

TA SUDSKO-OSVETNIČKA MERA ZVANA „REHABILITACIJA“ SVOJEVRSNA JE PARADIGMA VLADAVINE PRAVA U SRBIJI. RAZMERE VOLUNTARIZMA U TIM PROCESIMA SU KOLOSALNE, A IDEOLOŠKA PRISTRASNOST SUDOVA ZAPREPAŠĆUJUĆA

Ali na stranu i sve to, iako se ne može na stranu staviti takvo perverzno izrugivanje vladavini prava tobože u ime vladavine prava. Problem je i moralne prirode. Imati u takvim okolnostima, 1941–1945. godine, pod komandom nekakve oružane trupe i dozvoliti da one vršljaju i vrše zločine po Srbiji i Bosni, bez ikakvog efikasnog pokušaja da se zločini zaustave, a izvršioci zločina izvedu pred vojne sudove i kazne, samo po sebi je već razlog za najdublju osudu takvih pojedinaca. Umesto toga, danas je privilegovano tumačenje ono koje se upinje da nam objasni kako su raznorazni četnički komandanti uzorne istorijske ličnosti, jer, zaboga, nema dokaza da su lično klali i ubijali – što takođe nije uvek nesporno. Koga je pomenuti Kalabić, taj „besprekorni oficir“, iz jedinica pod svojom komandom kaznio zbog „samovoljnih“ pokolja civila? To da četnički komandanti nisu lično vršili ubistva nego su to radili neki tamo odmetnici istovetan je argument onom o „divljim ustašama“ u NDH: nisu to Pavelić, Kvaternik, Budak nego nekakvi „avanturisti“. Etno-nacionalni kriterijum je u ovom društvu merilo svega kada je reč o vrednostima, ideologiji, pravednom i nepravednom, istinitom i neistinitom… Kalabić, kada ste već njega pomenuli, bio je prema savremenim merilima „ispravan Srbin“. Sve drugo je, očito, nevažno. Pritom, prestao sam da detaljno pratim, ali mislim da niko ko nije bio Srbin nije rehabilitovan, kada je reč o ratnom periodu, a svima su sudili isti sudovi, odluka donosile iste komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Ne znam kako su to procedure „komunističkih“ sudova i drugih organa uvek bile neispravne kada je reč o Srbima, a besprekorne kada je reč o, recimo, Bošnjacima.

Šta sve ovo govori o karakteru srpskog društva, odnosno o vrednosnom sistemu na kome počiva današnja Srbija? I može li se sa takvim prtljagom u budućnost?
U najboljem slučaju može da se vegetira na nekoj margini, ne zato što je to sve – rehabilitacije, ideološki sadržaji – po sebi mnogo važno, već zato što je u jednom reverzibilnom odnosu sa sveopštim negativnim trendom. Nije mnogo važno, u praktičnom smislu, da li je to refleks ili generator involucije kojoj već predugo svedočimo.

SUTJESKA

Sredinom juna navršilo se 80 godina od, kako se nekad učilo u školama, „Pete neprijateljske ofanzive”, tj. bitke na Sutjesci. I ona je ovde prećutana, a po vašem mišljenju izuzetno je značajna. Zašto – i jedno i drugo?
Sutjeska je morala stvoriti utisak da su partizani nepobedivi! Izaći iz tog ratnog vrtloga, makar i sa takvim gubicima, nestvarno je iskustvo. Ono je neuporedivo sa bilo kojim drugim frontom u Drugom svetskom ratu, bilo gde. Jednostavno ne postoji uporediva situacija. Posle bitke na Sutjesci nije mogao postojati niko kome nije bilo jasno kakav činilac predstavljaju jugoslovenski partizani. Nadalje, ta bitka je i ključna tačka revolucije: ona je izneta na neverovatnom entuzijazmu proleterskih jedinica. To se takođe mora uvažiti. Veoma važna dinamika Drugog svetskog rata, mimo onih materijalnih činilaca koji izviru iz logike ondašnjih odnosa u središtima imperijalističke podele sveta, jeste pitanje za šta je neko u tom ratu bio spreman da ubije ili da pogine. Sutjeska je čitav univerzum borbe za slobodu, revolucije, proživljen za trideset dana: surovost i solidarnost, moralna posrnuća i uznošenja, hrabrost ali i trenuci kada i ona napušta, samoživa borba za sopstveni život i nesebična pomoć drugima… I sve to, verovatno, u istom čoveku, u amplitudama, od danas do sutra, trideset dana… Što se tiče prećutkivanja, ono naprosto govori o neverodostojnosti ovdašnjeg oficijelnog pseudo-antifašizma. Jer, da je autentičan, ne bi mogao da previdi Sutjesku i da sa ponosom ne istakne da su i borci iz Srbije učestvovali u tom spasonosnom proboju.

Mijat Lakićević (Foto: Đurađ Šimić)
Novi magazin, 6. jul 2023.

Srpska nacija nije homogena kategorija

Šta u svojoj „Sažetoj istoriji Srbije“ piše istoričar Dejan Đokić, da li je istorija srpskog burnija nego drugih naroda, zašto kaže da su Srbiju stvarali migranti, da li je kroz istoriju Srbija bila više na zapadu ili na istoku…

Intervju Dejan Đokić, istoričar

Dejan Đokić je profesor istorije na Goldsmits koledžu Univerziteta u Londonu, naučni saradnik britanske Fondacije Liverhjum i gostujući profesor na katedri za jugoistočnu Evropu na Univerzitetu Humbolt u Berlinu. 2019. je bio jedan od 30 dobitnika prestižne nagrade ’Mid-Career Fellowship’ koju dodeljuje Britanska akademija. Diplomirao je i doktorirao na Školi za istočnoevropske i slovenske studije Univerziteta u Londonu, a postdoktorsku specijalizaciju je završio na njujorškom Kolumbija univerzitetu. Autor je, između ostalog, knjiga Elusive Compromise: A History of Interwar Yugoslavia (2007; srpski prevod 2010, makedonski prevod 2016), i Pašić and Trumbić: The Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (2010). Uskoro iz štampe, u izdanju Cambridge University Press, izlazi i knjiga A Concise History of Serbia (Sažeta istorija Srbije) koju će naredne godine u srpskom prevodu objaviti novosadska Akademska knjiga. To je bio i povod za ovaj razgovor. Trenutno piše ‘kolektivnu autobiografiju’ poslednje generacije vojnika JNA.

Vi ste istoričar, pa je prirodno vaše interesovanje za istoriju Srbije. Ipak, šta vas je navelo da napišete ovu knjigu?
Na ideju je došla urednica edicije ‘Sažete istorije’ Kembridž universiti presa, koja mi je predložila da napišem Sažetu istoriju Srbije. Izdavač mi je dao više prostora nego što smo prvobitno planirali, pa knjiga nije baš ‘sažeta’; ona nije uvek ni istorija Srbije, jer država pod tim imenom nije postojala u većem delu perioda koji knjiga pokriva. Ipak, originalni naslov je ostao. Imao sam potpunu slobodu da osmislim strukturu, fokus i opseg knjige; jedino je, kao što je uobičajeno u anglo-američkoj praksi, izdavač odredio broj reči, ilustracija i mapa.
Kao istoričar Jugoslavije i Evrope u 20. veku, morao sam da izučavam istorijske periode i probleme kojima se nisam ranije ozbiljno bavio. Tokom istraživanja sam zaključio da 19. vek ne mogu da razumem bez izučavanja ranijih vekova, pa sam sve dalje išao u prošlost. Knjiga pokriva celokupnu istoriju Srba i Srbije, odnosno od onog perioda kada možemo nešto manje-više pouzdano da tvrdimo o njihovoj istoriji, pa sve do danas.
Knjiga počinje sa seobama Slovena i Avara na Balkan u šestom i sedmom veku, a završava se savremenim seobama Slovena: sa Balkana, uglavnom u zapadnu Evropu i severnu Ameriku, i, poslednjih meseci, iz Rusije i u manjem broju Ukrajine, u Srbiju. Najnovije seobe se odvijaju paralelno sa migracijama stanovništva Afrike i Azije, koje, prolazeći kroz Srbiju i Balkan, takođe beži od rata i siromaštva, na zapad. Tako sam knjigu otvorio i zatvorio ‘migracionim krizama’.

Ima se utisak da je i u samoj Srbiji retko pisana njena istorija, uglavnom se pisala istorija Srba, srpskog naroda i slično. Kako na to gledate?
Istoričari u Srbiji ne pišu velike sinteze nego uglavnom radove koji se bave kraćim periodima i užim temama; tako je sa doktorskim tezama, što je razumljivo, ali je često tako i kada je reč o istoričarima koji nisu na početku karijere. Ti radovi su informativni, neretko odlični, i mnoge sam koristio dok sam pisao knjigu. Istoričari u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji ne pišu ni istorije Jugoslavije, Balkana i Evrope, nego se te knjige prevode sa stranih jezika. Istoriografija u Srbiji je uglavnom konzervativna; nema mnogo primera istoričara koji prate najnovije trendove u istoriografiji. Izuzetaka, naravno, ima, posebno među istoričarima srednje i mlađe generacije.
Osamdesetih godina prošlog veka je izašla u Beogradu višetomna Istorija srpskog naroda, u čijem pisanju su učestvovali maltene svi vodeći srpski istoričari. Odlučili su da napišu istoriju srpskog naroda a ne Srbije, jer nacija navodno ima duži i uočljiviji kontinuitet nego država. Ova višetomna studija predstavlja kapitalno delo; počinje praistorijom i završava se sa 1918. godinom, kada je prestala da postoji srpska država. Iako je srpska nacija nastavila da postoji, savremeni događaji su ostali bez svoje istorije. Kasniji pokušaji da se napiše istorija Srbije ili srpskog naroda se ne izdvajaju originalnošću, niti modernim pristupom pisanju istorije, ali zato prate dominantne ideološke narative u Srbiji.
Moja knjiga je istovremeno i istorija Srbije i istorija srpskog naroda. Izazov s kojim sam se suočio – da u dužem periodu koji pokriva knjiga nije postojala srpska država – nije specifičan za istoričara Srbije. S njim se suočavaju i istoričari Bugarske, Grčke, Italije, Nemačke… Ja sam u tome video priliku da se odmaknem od istorije institucija i nacionalne istorije i da pratim transnacionalne, transimperijalne protoke ljudi, ideja, dobara, bez kojih nije moguće razumeti doba pre nacionalnih država, ali ni moderno doba.

Mi volimo da mislimo da je naša istorija burna. Da li je ona burnija od istorije drugih naroda i država ili je u granicama evropskih standarda, da tako kažemo?
Srpska istorija je često bila burna, a uvek je bila deo širih istorijskih procesa, čak i kada je naizgled bila odsečena od sveta… Moja knjiga je dakle i istorija Srbije u širem, regionalnom, pa i evropskom kontekstu. Pitanje „koliko je istorija Srbije posebna“, provejava kroz knjigu. Postoje neke specifičnosti u istoriji Srbije, ali se ona ne može izučavati bez transnacionalnih, transimperijalnih, regionalnih kontakata i kulturnih razmena, ali i sukoba sa okolinom. Kao istoričar koji piše u vremenu kada se moderna istorijska nauka odmakla od uskih, nacionalnih okvira, Srbiju sam posmatrao kao deo šireg konteksta; na neki način, napisao sam transnacionalnu nacionalnu istoriju. Bez dobrih nacionalnih istorija nije lako pisati transnacionalne i globalne istorije, pa se nadam da će moja knjiga i u tom smislu da doprinese istoriografiji.

Koji su glavni nalazi vaše knjige?
Kada sam počeo da radim na knjizi, nisam imao unapred zacrtane teze, a i nije lako analizirati tako dugačak period, odnosno istorijske periode i epohe koji nisu mnogo povezani, osim u glavama nacionalista koji vide kontinuitet između srednjevekovnih, feudalnih srpskih političkih organizacija sa modernom Srbijom. Srbija je relativno mlada država, koja je nastala spletom okolnosti u prvoj polovini 19. veka, kada je došlo do kolapsa sultanove vlasti na periferijama carstva usled pobune nekada elitnih janjičarskih trupa, i priliva centralnoevropskih romantičarskih ideja o naciji koje su doneli habsburški Srbi. Crkva jeste predstavljala sponu sa ranijim periodom, ali je i tu kontinuitet sa srednjim vekom upitan. Pećka patrijaršija je ugašena sa raspadom srednjevekovne države, pa je obnovljena u 16. veku, u drugim okolnostima, kao jedna od zvaničnih crkava u Osmanskom carstvu, da bi bila ukinuta u 18. veku. Kada je Srpska pravoslavna crkva osnovana 1920. godine ona je bila naslednica Pećke patrijaršije, ali je u mnogo čemu bila i nova institucija, čije je ‘ujedinjenje’ naišlo na slična iskušenja i probleme kao stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, iako se u slučaju crkve naizgled radilo o srpskoj, a ne multinacionalnoj organizaciji.
Problem kontinuiteta postoji i unutar epoha. Pitanje je, na primer, da li se mogu povući direktne paralele između Srbije sa početka 20. veka i današnje Srbije, tj. bez uzimanja u obzir događaja do kojih je došlo u međuvremenu, pre svega ogromnih žrtava u dva svetska rata, jugoslovenskog iskustva, ukidanja višestranačkog sistema – još 1929, a ne tek 1945. – državnog socijalizma u vreme Hladnog rata, kulta ličnosti doživotnih vladara, i na kraju raspada Jugoslavije i ratova devedesetih.
Kao i ostale knjige u Kembridžovoj ediciji u kojoj se pojavljuje, moja knjiga je pre svega politička istorija, ali sam pažnju posvetio i istoriji društva, privrede, kulture, seksualnosti. Odmakao sam se od tradicionalne istorije ‘velikih muškaraca’, i u naraciju uveo žene, kao i druge marginalne i manje vidljive grupe, poput Jevreja, Muslimana, Albanaca, Vlaha, Cincara, Roma, čije istorije takođe čine istoriju Srbije.

A koje su glavne teme?
Uprkos problemu (dis)kontinuiteta, nekoliko tema provejava kroz knjigu. Jedna su migracije. Srbiju su kroz istoriju stvarali migranti, i ona je opstajala i obnavljala se zahvaljujući prilivu i odlivu stanovništva. Još jedna centralna tema knjige je suživot, ali i sukobi, sa narodima sa kojima Srbi dele životni prostor, zatim odnosi sa velikim silama i susednim državama. Srbi su granični narod, čiji je identitet kroz vekove evoluirao i nastavlja da evoluira, koji se obnavljao i bivao iznova ‘zamišljan’. Kroz istoriju je postojalo više ’srpskih centara’; danas osim Srbije deo jedne susedne zemlje nosi srpsko ime, a u jednoj drugoj susednoj državi skoro polovina stanovništva se izjašnjava kao Srbi, odnosno govore srpski jezik, dok većina pripada srpskoj crkvi. Kao i druge nacije, srpska nacija nije homogena kategorija, niti je u njenoj tradiciji da to bude, uprkos željama i pokušajima nacionalnih ideologa da ostvare nacionalno jedinstvo, neretko u cilju opstanka na vlasti nacionalnog vođe.

Da li se mogu izdvojiti neki prelomni momenti u istoriji Srbije i koji bi oni bili?
Takvih momenata je tokom perioda koji pokriva knjiga bilo više, a neki su to postali tek kroz istorijsku perspektivu i uz naknadnu pamet. Na primer, pad Smedereva 1459. su njegovi stanovnici doživeli kao katastrofu i veliku traumu, posebno u kontekstu apokaliptičnih predviđanja posle pada Carigrada samo nekoliko godina ranije. Međutim, tadašnji Srbi nisu mogli da pretpostave da će nastupiti viševekovna vladavina Osmanlija, samo povremeno prekidana periodima Habsburške vlasti. Smederevo je privremeno palo pod osmansku vlast samo dvadeset godina ranije, i generalno se smatralo, s pravom, da su Osmanlije verski tolerantniji nego pretežno katoličke zemlje poput Mađarske ili Venecije. Posle pada despotovine kružile su glasine da se izbeglo srpsko plemstvo zajedno sa mađarskim saveznicima sprema da oslobodi Smederevo, a bile su rasprostranjene i glasine, ili nada, da će doći do obnove Vizantije.

U Srbiji se danas gotovo zatire sećanje na Drugi svetski rat, osim na Jasenovac, dok se glorifikuje srpska srednjevekovna istorija, a naročito Prvi svetski rat. Kakav je vaš odnos prema tim događajima.
Revizionizam je važan preduslov za napredak istorije kao naučne discipline. Kod nas je, međutim, on postao sinonim za zloupotrebu istorije u cilju nacionalističkih i političkih projekata. Preispitivanje prethodnih saznanja i interpretacija je neophodno i to uključuje i istoriju Prvog i Drugog svetskog rata. Međutim, pod plaštom revizionizma, često se teži rehabilitaciji ratnih zločinaca i kvislinga ili produbljivanju nacionalnih mitova – ali samo ‘naših’, dok se u slučaju ‘drugih’, revizionisti drže starih ideoloških interpretacija – na primer kada se radi o broju ratnih žrtava u dva svetska rata. U ovome učestvuju neki istoričari, filmski i pozorišni reditelji, sveštenici, pravnici, pisci i novinari, a često iza svega stoji vlast. Ipak, za sada su ti pokušaji uglavnom neuspeli, i ne verujem da će izdržati test vremena. Što se tiče glorifikacije srednjovekovne istorije, i ponovnog ‘izmišljanja tradicije’, Srbija tu nije usamljena, ne samo u regionu. Svi nacionalizmi traže ‘zlatno doba’ iz prošlosti, koje treba da pruži legitimitet savremenim političkim programima i ideološkim narativima. Današnja nacionalistička istoriografija ne nudi ništa novo i svakako ne ide u korak sa savremenim trendovima u nauci. Međutim, očigledno ima podršku države. Tragikomičan projekat sa spomenikom Stefanu Nemanji, iako Beograd nije bio deo države kojom je vladao veliki župan, samo jedan je primer. Od serije o Nemanjićima na državnoj televiziji se makar odustalo jer je publika prepoznala loš kvalitet, ali je spomenik nažalost završen uz verovatno ogromne troškove o kojima se samo nagađa, iako se radi o novcu poreskih obveznika.

Pojedini istoričari prvu deceniju 20. veka, uprkos kraljeubistvu 1903, smatraju „zlatnim dobom“ Srbije. Kakav je vaš pogled na to vreme?
Istorija pokazuje da je bilo revolucionarnih prevrata koji su doneli napredak, a počivali su na ubistvu monarha. Može da se raspravlja o karakteru promena koje su usledile posle ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović, koje je izazvalo opštu osudu tadašnje ‘međunarodne zajednice’, uključujući i carsku Rusiju. Velika Britanija i Holandija, obe kraljevine, prekinule su diplomatske odnose sa Srbijom sve dok oficiri-kraljeubice nisu bili penzionisani, do čega je došlo 1906, na treću godišnjicu Majskog prevrata. Period posle 1903. nije predstavljao zlatno doba srpske demokratije – osim ako nam standardi nisu niski, što nije isključeno. Oficiri-zaverenici su pokušavali da utiču na rad vlade, bilo je korupcije, političkog nasilja a, kao i u ostatku Evrope, žene nisu imale pravo glasa. Vodili su se i osvajački – u našoj istoriografiji poznati kao oslobodilački – ratovi 1912/13, u kojima je ubijeno ili proterano mnogo nedužnih civila, Albanaca i južnoslovenskih muslimana, ali i Bugara, a stradalo je i dosta srpskih vojnika i civila. S druge strane, uprkos svim nedostacima demokratije u Srbiji s početka 20. veka – koju treba porediti sa stanjem demokratije u tadašnjoj Evropi, pre svega balkanskim državama, a ne sa savremenim standardima na zapadu – nijedna politička partija nije zagovarala napuštanje parlamentarne demokratije i uvođenje političkih sistema kakvi su tada postojali u carskoj Rusiji ili imperijalnoj Austro-Ugarskoj. Postojala je prilična sloboda i pluralizam medija, a tadašnji vladar, kralj Petar Karađorđević, imao je mnogo manje uticaja na društvo nego sadašnji vladar, predsednik Vučić. Političkom scenom je dominirao Nikola Pašić, predsednik Narodne radikalne stranke, ali je on imao jaku opoziciju pre svega u vidu Samostalnih radikala, mlađih i liberalnijih pripadnika NRS koji su se odvojili od stranke i koji će u međuratnom periodu predstavljati osnovu jugoslovenske Demokratske stranke. Postojala je i jaka tradicija socijalističkih ideja u Srbiji, koja je danas, nažalost, skoro sasvim potisnuta iz ‘kolektivne svesti’.
To je takođe bio period kada je Beograd postao de fakto jugoslovenski kulturni, pa i politički centar. Krajem 1905. dolazi do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, koja pobeđuje na izborima za hrvatski sabor naredne godine, i mnogi habsburški Jugosloveni gledaju na Srbiju kao na južnoslovenski Pijemont. Dolazak kralja Petra, Karađorđevog unuka, na presto Srbije se poklopio sa obeležavanjem stogodišnjice Prvog srpskog ustanka, ali su manifestacije poprimile pre svega pan-jugoslovenski karakter, sa brojnim gostima iz Hrvatske, Slovenije, Bosne, Vojvodine, Crne Gore i Bugarske.

S obzirom na aktuelnu situaciju, tj. na dilemu istok ili zapad u kojoj se Srbija danas nalazi, šta nas o tom pitanju uči istorija, da li je Srbija bila više okrenuta Zapadu, tj. Evropi, ili Istoku, tj. Rusiji?
Podela na istok i zapad je pre svega hladnoratovska i ponovo je ojačala zbog izbijanja novog Hladnog rata koji sve više preti da preraste u treći svetski rat. Navodna tradicionalna samoidentifikacija Srba kao naroda koji nije ni na istoku ni na zapadu, odnosno koji je i na istoku i na zapadu, lažno je pripisana Svetom Savi u drugoj polovini prošlog veka. Srednjevekovni Srbi nisu razmišljali u ovim kategorijama, a ako su sebe negde videli to je bilo na zapadu, u smislu da su živeli zapadno od Carigrada, političkim i duhovnim centrom tadašnjeg sveta. Što se tiče veza između Srbije i Rusije, one nesumnjivo postoje, jer se radi o slovenskim, pravoslavnim narodima, koji su u istoriji često, ali ne uvek, bili na istoj strani. Rusija je, prema međunarodnim ugovorima, u 19. veku bila garant autonomije Srbije unutar Osmanskog carstva, prvo sama a kasnije sa ostalim velikim silama. Dve države su bile i saveznice u oba svetska rata (1941-45. kao Jugoslavija i SSSR). Međutim, Srbija u 19. veku za političke modele bira Belgiju i Francusku. Diplomatski odnosi između Moskve i Beograda, prekinuti za vreme Ruske revolucije, uspostavljeni su tek 1940. godine. Jugoslavija je posle Drugog svetskog rata kopirala sovjetski sistem, ali je već 1948. došlo do sukoba između Beograda i Moskve. Titova Jugoslavija zatim razvija svoju verziju državnog socijalizma, što joj omogućava da igra izvesnu ulogu u svetskoj politici, koja možda nije bila tako važna kako se tada činilo, ali je ipak daleko prevazilazila veličinu i ekonomsku moć jugoslovenske države. Današnje proruske stavove u Srbiji i podršku Putinovom tragičnom ratu u Ukrajini, treba pre svega razumeti u kontekstu ruske podrške Srbiji na međunarodnom planu oko statusa Kosova. Bojim se da prilično veliki deo srpskog društva koji podržava rusku invaziju na Ukrajinu i ratne zločine i razaranja od strane ruske vojske, verovatno na taj način implicitno pokazuje nespremnost da se kritički suoči sa ulogom Srbije i srpskih vojski u ratovima tokom 90-ih godina prošlog veka.
Vaše pitanje sugeriše da je Evropa ono što se simbolično, ne samo geografski, smatra zapadom, a da sve ostalo, pre svega Rusija, nije Evropa. Međutim, pre 24. februara 2022, ni Ukrajina nije bila Evropa, ali sada jeste, a Rusija tek sada navodno nije… Simboličke granice Evrope su se dakle pomerile na istok. Da li to znači da je Srbija konačno u Evropi? Ili je tamo gde je uvek bila: sastavni deo istorije Evrope, mesto na kom se sreću i prepliću jugoistočna i centralna Evropa, različiti narodi, religije, ideologije, velike sile; granični region stvoren kroz migracije, koji nije lako uklopiti u stereotipne podele na istok i zapad, i koji zahteva preispitivanje i redefinisanje ovih podela?

Kada je Srbija kao država bila najbliža evropskim vrednostima i standardima?
U Srbiji postoji tendencija da se na Evropu gleda nekritički, pomalo pojednostavljeno, kao na sasvim pozitivnu ili kao na sasvim negativnu kategoriju. Ideje progresa i prosvetiteljstva jesu došle iz zapadne i centralne Evrope u Srbiju 19. veka, ali su istovremeno stigle i u Carigrad i ostale delove Osmanskog carstva. Emancipacija od osmanske vlasti se stoga pojednostavljeno tumači u srpskoj istoriografiji kao pojava nerazdvojiva od modernizacije i ‘evropeizacije’ srpskog društva, koja je pritom podrazumevala proterivanje muslimanskog stanovništva. Najdestruktivnije ideologije koje su u 20. veku bile odgovorne za svetske ratove i do tada neviđena stradanja su takođe nastale u zapadnoj i centralnoj Evropi, a ne na Balkanu.
Današnja Srbija, nažalost, nije istinsko demokratsko društvo, koje gaji građanske slobode, slobodu medija, javnih debata, štiti ljudska i prava manjina. Posle oktobra 2000, kada je pao Miloševićev režim, pa i posle marta 2003, kada je ubijen Zoran Đinđić, Srbija je pokazivala izvestan demokratski potencijal. Taj potencijal je postojao i devedesetih, kada je režim usled masovnih protesta morao da popušta pred zahtevima opozicije, sve dok na kraju nije izgubio izbore u jesen 2000. Nažalost, zadnjih godina Srbija je de fakto jednopartijska država, u kojoj se opet, pre svega na silu i odozgo, bez mnogo iskrene podrške u narodu, gradi kult vođe. Opozicione stranke su na ivici relevantnosti. Možda poslednja nada za demokratiju u Srbiji leži na građanskim, lokalnim inicijativama koje se bore za zaštitu životne sredine i koje su jedine uspele da nanesu poraz sadašnjem režimu, iako ta borba nije još završena.
Danas se i neke zemlje Evropske unije udaljuju od zapadnih vrednosti koje pominjete. Za razliku od Miloševića, koji je bio na vlasti u vreme kada je u većem delu istočne Evrope došlo do demokratizacije i kada je postojao entuzijazam za ujedinjenom Evropom slobodnih naroda, Vučić je svoj politički zenit doživeo u vreme kada su i na globalnom nivou, uključujući i bastione liberalne demokratije poput Velike Britanije i SAD, na vlast došli autoritarni populisti. Za razliku od Srbije 90-ih godina prošlog veka, današnja Srbija nije u ratu sa svojim susedima, bez obzira na tenzije sa Hrvatskom i Kosovom, Bosnom i Crnom Gorom. To su ključne razlike između Miloševićevog i Vučićevog doba.

Kaže se da je istorija učiteljica života. Da li smo mi kao narod i država naučili nešto iz istorije i zašto nismo?
Pre bih rekao da je moguće u nekim slučajevima povući izvesne paralele i kontraste između različitih istorijskih perioda i događaja, iako se istorijski konteksti uvek razlikuju. Vratio bih se na vaše zapažanje s početka intervjua, da istoričari u Srbiji ne pišu istorije Srbije. Možda se u njemu krije deo odgovora na ovo pitanje?

Mijat Lakićević
Novi magazin, 10. novembar 2022.

Netržišnim merama država uništava poljoprivredu

Hrane ima dovoljno, problem je cena. U tom smislu će se smanjiti pristupačnost hrane u siromašnim delovima sveta i kod siromašnih stanovnika u zemljama u razvoju, kakva je i Srbija

Goran Živkov, agrarni konsultant

Odavno u Srbiji – a i, istine radi, u celom svetu – problem s hranom. S jedne strane, zbog rastućih cena, a sa druge, zbog opadajuće proizvodnje. To je tema razgovora s poljoprivrednim stručnjakom Goranom Živkovim, vlasnikom konsultantske kuće SEEDEV.

Prethodne nedelje u Srbiji je palo mnogo kiše. Da li je ona popravila stanje kultura čija se žetva očekuje – kukuruza, soje i suncokreta, pre svega?
Ne. Žetva svih ovih kultura je obavljana već početkom avgusta, kada je suša dostigla svoj vrhunac i kada je izgubljena zelena masa. Posle toga nema prostora za popravku. Opet, pošto se najavljuje da će u naredna tri meseca postojati značajan deficit vlage, naročito na području Vojvodine, ova kiša je važna da mogu da se poseju ozimi usevi. Uljana repica već treba da se seje.

Koliko je velika bila suša u Srbiji ove godine?
Izuzetno velika, kako po intenzitetu – jačini i dužini trajanja tako i po teritorijalnom obuhvatu. Za sušu su potrebne visoke temperature i/ili nedostatak padavina. Ove godine smo imali ekstremno niske padavine i visoke temperature u dugom periodu koji je bez izuzetka zahvatio celu Srbiju, tako da ne možemo, kako je to obično, da kažemo da su istočni delovi više stradali ili da su planinski zadržali vlagu i slično.

Da li je suša i u kojoj meri pogodila pšenicu. Imamo li je i za izvoz, treba li da strahujemo od nestašice brašna?
Pšenica je vegetacioni period završila pre početka suše i imali smo jednu sasvim prosečnu žetvu. Srbija ima višak pšenice, izvoz je intenzivan i ukoliko se u narednih nekoliko meseci ne pretera sa izvozom, koji bi doveo do toga da posle nemamo pšenicu za sopstvene potrebe, nemamo o čemu da brinemo. Osim, naravno, o ceni, za koju se očekuje da dodatno raste.

Kakav će biti ovogodišnji rod voća i povrća, veći ili manji nego prošle godine, koji proizvodi su prošli bolje, a koji gore?

Nijednoj poljoprivrednoj kulturi ne odgovaraju visoke temperature i malo padavina. Čak i pored navodnjavanja. Tako da će svi usevi koji rode u jesen kao što su jabuke, kruške, šargarepa, krompir i druge, imati manji rod, dok one koje su ranije rodile kao jagodičasto voće – maline, jagode, borovnice, odnosno koštuničavo voće – breskve, šljive, kajsije, kao i rano povrće, imaju pristojan rod.

Ovih dana se suočavamo s nestašicom mleka. Zašto?
Zbog izuzetno loše agrarne politike prema sektoru mleka, nedostatku i visokim cenama hrane, dodatno, kad su velike vrućine krave daju manje mleka, što važi i u slučaju slabijeg kvaliteta hrane. Troškovi su porasli više nego finalna cena i mnogi proizvođači gube novac ili ostvaruju prihode koji su manji nego ako bi radili druge kulture umesto proizvodili hranu za krave. Zato se odlučuju da smanjuju ili u potpunosti napuštaju proizvodnju mleka. Pre koju godinu Srbija je postala neto uvoznik mleka i mlečnih proizvoda i naš deficit se iz godine u godinu povećava. Pre samo desetak godina suvereno smo držali tržište regiona.

Šta se, s tim u vezi, dešava na tržištu mesa? Kakvog smisla ima zamrzavati cene generalno, tj. cenu svinjskog buta, konkretno?
Nema nikakvog smisla zamrzavati bilo koje cene, a pogotovo ne mesa i ne u ovakvim godinama. U slučaju mesa lakše se ulazi i izlazi u proizvodnju i iz nje, pa štete ne moraju biti toliko velike kao u slučaju mleka, gde nije lako napraviti nova stada mlečnih krava.

Može li i kako ovogodišnja suša uticati na predstojeću setvu šećerne repe i proizvodnju šećera?
Državno ograničavanje cena šećera je verovatno poslednji ekser u mrtvačkom sanduku šećerne industrije u Srbiji. Ove godine zasejane površine pod šećernom repom – 28.000 tona – najmanje su ikada zabeležene i dovoljne su da obezbede dovoljno šećera za domaće potrebe, ali ne i za ispunjenje izvozne kvote prema EU. Ugovorena cena za šećernu repu, troškovi energenata, troškovi transporta uz ovako malu proizvodnju dovode do visoke cene proizvodnje šećera. A sa druge strane, državnim merama se njegova cena ograničava. Interes proizvođača za setvu šećerne repe i prerađivača za proizvodnju šećera smanjuje se iz godine u godinu i nismo daleko od dana kada će taj interes u potpunosti nestati.

DRŽAVNO OGRANIČAVANJE CENA ŠEĆERA VEROVATNO JE POSLEDNJI EKSER U MRTVAČKOM SANDUKU ŠEĆERNE INDUSTRIJE U SRBIJI

Sve u svemu, kakve će biti posledice suše za srpsku poljoprivredu, za koliko će biti manji njen BDP?
Poprilično, pošto je značajan pad proizvodnje u mnogim velikim sektorima, a povećanje cene to ne može da nadoknadi.

Aktuelna vlast je pre nekoliko godina obećavala velike investicije u zalivne sisteme i povećanje procenta navodnjavanog zemljišta. Šta je zaista na tom planu urađeno i šta bi trebalo uraditi?
Lično sam video samo da je doneta Strategija za navodnjavanje, iz koje smo saznali da je bolje navodnjavati nego ne navodnjavati i da je još bolje ukoliko navodnjavamo visoko vredne kulture, koje stižu kasnije. Takođe sam video da je još dodatno centralizovan i uništen institucionalni sistem vodoprivrednih organizacija, da je privatizovan Institut „Jaroslav Černi“. Možda ima i drugih lepih stvari koje nisam video.

Kako se boriti protiv suše, da li je potrebna preorijentacija na nove sorte, genetski modifikovane tako da budu otpornije na nedostatak vode?
Između ostalih mera prilagođavanja i ublažavanja, nove bolje sorte jesu jedna od opcija. Da li GMO ili ne nije toliko ni bitno koliko je bitno da postoji sistem i da se aktivno radi s proizvođačima na ovim merama.

Da pređemo na međunarodni nivo. Kakva je situacija u regionu?
Kad je reč o suši, ista kao i kod nas. Kada je reč o razvoju slična je, s tim što neke zemlje, kao što su Hrvatska, Albanija, donose dobre odluke, pa imaju lep rast u mnogim sektorima.

Koliko je suša pogodila Evropu?
Ovo je, kako su Evropljani izvestili, najveća suša u poslednjih 500 godina, tj. otkad se prate meteorološki podaci. Pre svega je bila strašna po intenzitetu, ali isto tako po površini koju je obuhvatila, a to je celo prostranstvo Evrope, do granice Ukrajine i Belorusije.

Da li je suša zahvatila celu Planetu, tj. koji su njeni delovi prošli bolje, a koji gore?
Azija, Australija i Rusija imaju dobru proizvodnu godinu, Južna i Severna Amerika prosečnu, Afrika uobičajeno komplikovanu.

Preti li svetu glad? I u boljim vremenima Afrika je patila od nedostatka hrane. Kakva će posle ovako loše godine u tom pogledu biti situacija?
Pšenice će se proizvesti 5,6 miliona tona ili za 0,8 odsto manje nego prethodne godine. Kukuruza će biti 3,4 odsto ili 40 miliona tona manje, dok će soje biti više od 40 miliona tona više. Značajno smanjenje suncokreta od čak 13 odsto u odnosu na prethodnu godinu biće nadoknađeno povećanjem proizvodnje ostalih uljarica, koja će biti čak 50 miliona tona veća nego prethodne godine. Kada imate visoke cene, potrošnja pada, tako da će i ova smanjenja proizvodnje da se nivelišu s nivoom potrošnje. Problem je što neke države prave nefunkcionalne zalihe osnovnih prehrambenih proizvoda, pa je potrebna veća proizvodnja i bolja organizacija da bi roba stigla do krajnjih potrošača.

Preti li glad još nekim delovima čovečanstva?
Hrane ima dovoljno, problem je cena. U tom smislu će se smanjiti pristupačnost hrane u siromašnim delovima sveta i kod siromašnih stanovnika u zemljama u razvoju, kakva je i Srbija.

Šta bi mogla da bude svetska perspektiva u proizvodnji hrane, s obzirom na klimatske promene?
Pronalaženje optimalne politike koja će pronaći balans između klimatskih promena, zaštite životne sredine i poljoprivrede obeležiće naredne decenije. Videli smo na nedavnim primerima kako će taj proizvodno-ekološki problem postajati i socijalni. Srbija zaostaje i čak se uopšte ne bavi ovim izazovima. SEEDEV zato želi da se sa ovim temama vrati i da počne na njima da radi u Srbiji, na profesionalan i sveobuhvatan način. Želimo da ove teme nametnemo kreatorima politike, proizvođačima i građanstvu.

Gejts

Kako ocenjujete napore koje u pogledu razvoja poljoprivrede ulaže Bil Gejts?
Već decenijama se njegova fondacija i on lično bave povećanjem hrane u Africi. Ja imam veliko poštovanje prema njemu, njegovom altruističkom pristupu i rezultatima koje postiže.

Mijat Lakićević
Novi magazin, 8. septembar 2022.

Srpski blok je zabava za javnost

Da li je srpski blok u stvari ruski, zašto je Vulin išao u Moskvu i šta je odatle doneo, zbog čega Vučić naprednjake uporno prikazuje kao politički centar, kako desnica zapravo podržava Vučića, šta se može očekivati od skupštinske rasprave o Kosovu

Intervju Zoran Vuletić, predsednik Građanskog demokratskog foruma

Neposredan povod za ovaj razgovor sa Zoranom Vuletićem, čelnim čovekom Građanskog demokratskog foruma, bila je konferencija za štampu predsednika Aleksandra Vučića na kojoj je liberale označio kao nepatriotsku političku opciju. Razloga je u turbulentnim srpskim političkim prilikama bilo koliko hoćete.

Na nedavnoj konferenciji za štampu predsednik Vučić je pomenuo liberale kao opciju koja nije patriotska. S obzirom na to da na političkoj sceni Srbije nema stranke takvog imena, da li se Građanski demokratski forum, pre svega zbog vaših izjava, prepoznao u toj optužbi?
Postoje ozbiljni argumenti da je na nas mislio. Zna Vučić da je teško polemisati sa stavovima koje nosi taj deo društva kojem se GDF obraća i traži podršku. Taj deo srpskog društva je nepomirljiv s njegovom politikom još iz devedesetih godina, tada su ti ljudi spasli čast Srbije. Nedvosmisleno i jasno su stavili do znanja Šešelju i Miloševiću, a i čitavom svetu da postoji i druga Srbija koja se ne miri s politikom zločina koja za sobom ostavlja pune masovne grobnice uništavajući jednu divnu zemlju. Tada su nas uz Šešelja i Miloševića njihovi mladi posilni jurišnici Vučić i Dačić nazivali izdajnicima i stranim plaćenicima. Danas, 25 godina kasnije, Vučić nas ponovo definiše kao izdajnike koji bi uništili sve što je nacionalno. Naravno, šta je nacionalno odavno su precizirali Šešelj, Mihajlo Marković i Vučićeva ideološka ikona Dragoš Kalajić. Vučić nas kao opasnost izjednačava sa ekstremnom desnicom koju tobož kritikuje zbog odsustva realnosti u ovom momentu i bojazni da bismo ostali bez plata i penzija s njima na vlasti. Inače, nema zamerki na njihove stavove. Da li iko politički racionalan može da poveruje da ta desnica formatirana po Vučićevom ukusu i potrebama nije njegovo čedo kojim ulepšava sebe pred Zapadom. Nažalost, danas osim GDF-a malo je onih koji će Vučiću reći u lice da je Kosovo izgubljeno 1999. zbog njegove politike, a ne dolaskom DOS-a na vlast. Treba takođe reći da je Dejtonski sporazum dao prednost miru, a ne pravdi u tom momentu i da mora da se reformiše kako bi Bosna došla do životne perspektive. Crna Gora je nezavisna država i treba prestati s njenim podrivanjem uz pomoć SPC, udarne pesnice primitivnog srpskog nacionalizma. Zajedno s Tadićem i Koštunicom, Vučić je predao energetski sektor Rusiji, a sada kuka kako ne postoji alternativa i traži razumevanje Zapada… Ovo su u najkraćem pobrojani argumenti s kojima Vučić ima problem da se suoči jer zna da smo u pravu i zato nas izjednačava sa štetočinama koje stvara i gaji.

VUČIĆ NEMA INGERENCIJE DA BILO ŠTA ZABRANJUJE. ČAK NI VLADA NE MOŽE DA ZABRANI MIRNO OKUPLJANJE JER JE TO UGROŽAVANJE OSNOVNIH LJUDSKIH PRAVA I GAŽENJE ELEMENTARNIH GRAĐANSKIH SLOBODA

S tim povezano, Vučić takođe u poslednje vreme sve češće svoju stranku smešta u politički centar. Šta mislite o tom pokušaju?
To rade svi autoritarni režimi. Staljin je za to bio majstor. Kažete da je sve levo od vas ekstrem, sve desno od vas isto. Vučić konstantno objašnjava da je SNS stranka koja brine i o nacionalnom interesu i o socijalnom aspektu. Brigu o tzv. nacionalnom interesu sprovodi preko Vulinovog i svog „srpskog sveta”, Otvorenog Balkana, koji nudi u zamenu za prekinute EU integracije, i opstrukcijom Briselskog sporazuma koji je kičma budućnosti Srbije. Socijalnu politiku vodi kroz naopaku ekonomsku politiku koja se oslanja na spekulativne kineske kredite i investicije bez tendera. Kroz enormno emitovanje državnih obveznica, čime nas uvodi u dužničko ropstvo da bi pred izbore linearno delio milijarde evra. Zaključio bih da se ipak radi o nacional-socijalističkoj stranci koja u ovom momentu nema moći da pokrene širu akciju u regionu po uzoru na svog pokrovitelja Putina. Ostalo im je da sa te „centralne“ pozicije samo brinu o svojim džepovima, što im ne pada teško.
 
U istom kontekstu, Vučić je nedavno, mada prilično mutno, najavio formiranje „srpskog bloka“ kao zagovornika i predstavnika „normalne i pristojne“ Srbije. Kako to tumačite?
Više je to bio kontekst o kojem smo govorili nego ozbiljna najava formiranja novih stranaka ili postizanja nekakvog dodatnog nacionalnog jedinstva koje, nažalost, već postoji u najbitnijim stvarima. Mislim da je to najavljeno da bi se zabavljala javnost i mediji koji su naklonjeni opozicionom stavu. Slične stvari je radio Putin, praveći mnoštvo satelitskih stranaka da bi očuvao svoju diktaturu. SNS je teško kompromitovan kriminalom, korupcijom, nasiljem, ljudi to vide, zbog čega im vidno pada popularnost i znatno je niža od lične Vučićeve. Sada je potrebno da za stari režim budu pronađene nove forme delovanja. Ne treba nasedati na te prevare.

Vidite li neku vezu između te Vučićeve izjave i Vulinove posete Moskvi? Kako vidite ulogu Rusije u Srbiji?Moskva je prezadovoljna političkom scenom Srbije. Zašto bi Moskva bila zainteresovana za pravljenje srpskog bloka kada ruski blok postoji i formalno od kvislinške predaje energetskog sektora Rusiji 2008. Devedeset procenata današnje političke scene u Srbiji podržava Rusiju čak i u ovoj divljačkoj agresiji na Ukrajinu.
Vulinova poseta je mnogo interesantnija. Veoma je čudan način na koji je organizovana jer nije uobičajeno da ministra MUP-a prima ministar inostranih poslova. Rekao bih da je ovo bila i neka vrsta zahvalnosti Vulinu koji je radio i radi u interesu Rusije. Uostalom, zato je dobio i orden tokom te posete. Međutim, to je orden za kvislinga, time se obrukala i Rusija. Previsoka je to cena za jednu veliku zemlju poput Rusije, čak i po cenu poruka/naloga koje smo mogli da čujemo od ministara Lavrova i Vulina: „Vučić će nastaviti da vodi politiku kao i dosad“. Naivno smo shvatili Vulinovu poruku pre nekoliko meseci da će ukoliko ne bude ministar u budućoj vladi, koju bi u tom slučaju po njemu formirao Zapad, biti špijun jedne velike zemlje. Sa ovakvom posetom Moskvi ta Vulinova pretnja dobija potpuni smisao.

DA LI IKO POLITIČKI RACIONALAN MOŽE DA POVERUJE DA TA DESNICA, FORMATIRANA PO VUČIĆEVOM UKUSU I POTREBAMA, NIJE NJEGOVO ČEDO KOJIM ULEPŠAVA SEBE PRED ZAPADOM

Što je Moskva za Rusiju, to je Beograd za Srbiju. Bili ste odbornik u gradskoj skupštini, kako ocenjujete prve poteze gradonačelnika Šapića i, uopšte, funkcionisanje nove gradske uprave?
Prvi potezi su obeshrabrujući, pokazuju da je Šapić nedorastao mestu gradonačelnika, ali i najavljuju prevaru pred sledeće izbore. Izbor članova Veća, najbitnijih saradnika, skandalozan je. Svetozar Andrić, osnivač logora Sušica u kojem je ubijeno skoro dve hiljade Bošnjaka, zamenio je Aleksandru Čamagić nakon samo dva meseca, a ona je postavljena na mesto većnice i pored javne funkcije koju je obavljala u tom momentu. Time je flagrantno prekršen Zakon o sprečavanju korupcije, kao i Zakon o državnim službenicima. Da bismo videli kako funkcionišu institucije Vučićeve Srbije, GDF je podneo prijavu Agenciji za borbu protiv korupcije povodom ovog slučaja. Ostale odluke koje najavljuje i koje donosi, a tiču se funkcionisanja grada, pokušaj su prevare građana pred nove izbore.

Kad smo već u Beogradu, hoće li biti prajda. Zanimljiva je „polemika” koja se oko toga vodila između predsednika Republike i predsednice Vlade. Prvo je Vučić rekao da prajda neće biti, zatim premijerka sutradan kaže da je to molba i preporuka, a ne odluka, da bi je predsednik dan kasnije „poklopio” rekavši da je zabrana konačna i da se ta odluka neće menjati.
Vučić je načinom i obrazloženjem o otkazivanju Evroprajda postigao pun lični efekat. Zadovoljio je sve Nikanore, koje je tobož kritikovao, ali se suštinski s njima složio, doduše blažim rečima: „Nikada nisam, niti sada razumem te ljude.“ Ana Brnabić je uz novi mandat dobila ponižavajuću naredbu da formalno zabrani prajd, što je promptno i učinila uz nelagodu koja joj neće pomoći prilikom istorijskog ocenjivanja njenog beščasnog rada. Podsećam da Vučić nema ingerencije da bilo šta zabranjuje. Čak ni Vlada ne može da zabrani mirno okupljanje jer je to ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i gaženje elementarnih građanskih sloboda. Ustav i demokratski poredak su bačeni pod noge takvom putinističkom odlukom. A pošto je ona duboko protivustavna i antidemokratska i svrstava samog Vučića i njegov režim na stranu profašističke, litijaške desnice – mi ćemo se toga dana, 17. septembra, okupiti na mirnom i antifašističkom skupu. On će naravno imati politički karakter i još jednom ćemo ukazati na užasan položaj LBGT populacije u Srbiji.

Premijerka Brnabić je, kao što je poznato, pripadnica gej populacije, ali pokorila se Vučićevoj odluci i ne pokušavši da zaštiti zajednicu kojoj pripada.Srbija je kroz Evroprajd dobila šansu da pokaže da razume elementarna ljudska prava. Predsednica Vlade Ana Brnabić je u procesu prilikom izbora između Barselone i Beograda pružila garancije da će ta manifestacija biti bezbedno organizovana. Dobro je da ceo svet ogoljeno vidi kakva je Vučićeva Srbija i da shvati da predsednica Vlade sprovodi njegove protivustavne naloge. Ona se ne može više poturati kao izraz slobodne i perspektivne Srbije koja razume svet i vreme u kojem živimo samo zato što je gej. Prekinute su EU integracije zbog naše podrške Kremlju, a ovo oko Evroprajda će dati dodatne argumente Evropi da je donela ispravnu odluku. O Ani Brnabić je izlišno govoriti. Ona je nosilac diskriminacije prema LGBT zajednici od onog momenta kada je na prvu Vučićevu packu povukla zakon o istopolnim zajednicama. Paralelno s tim, uživa u neformalnoj podršci režimskih medija koji fino prate njen privatni život, inače uskraćen ljudima njenog opredeljenja jer su izloženi stigmi i poniženju sa istih tih medija.

ANA BRNABIĆ JE NOSILAC DISKRIMINACIJE PREMA LGBT ZAJEDNICI OD ONOG MOMENTA KADA JE NA PRVU VUČIĆEVU PACKU POVUKLA ZAKON O ISTOPOLNIM ZAJEDNICAMA

Sredinom ovog meseca očekuje nas rasprava o Kosovu u Skupštini? Šta očekujete, hoće li nas ona približiti ili udaljiti od rešenja. Da li je tu kompromis uopšte moguć i kako bi mogao da izgleda?
Drago mi je što je ta tema prva u novom sazivu parlamenta. Problem s Kosovom je naš najveći problem. Možda je bolje reći da je nakon 23 godine od završetka rata na Kosovu to i dalje kamen spoticanja u našem društvu zahvaljujući političkim gubitnicima od 2004. do danas, počev od Koštunice preko Tadića do Vučića. Izdvojio bih Vučića, on je dvostruki luzer. Prvi put kada je podržavao ratnu politiku devedesetih zbog koje smo izgubili Kosovo, i drugi put kada je 2012. dobio priliku da prizna svoje zablude i postane državnik. Što se Kosova tiče, prilično je jasno da su ga Milošević i Šešelj izgubili onog momenta kad su pomislili da mogu da kompenzuju gubitak srpske Krajine u Hrvatskoj, koja je takođe izgubljena njihovom „velikodržavnom“ politikom. Verovali su da će međunarodna zajednica tolerisati nove zločine nad Albancima zbog toga što su s Tuđmanom dogovorili etničko čišćenje Srba iz Krajine. Nikada neću razumeti tu plitku pamet političara nakon 2004. koji nas uporno ubeđuju kako su Šešelj i Milošević pobednici, kako su sačuvali Kosovo u sastavu Srbije, a oni će ga kasnije izgubiti, tj. izdati. Optužuju Vučić, Tadić i Jeremić jedan drugog za taj gubitak, i to zvuči groteskno. Kompromis, kako vi kažete, je očito u tome da Srbija prihvati odgovornost za svoju pogubnu politiku sveobuhvatno i u potpunosti. Mnogo je bolje to nego da svaki pojedinačni sporazum poput ovog o registarskim tablicama i ličnim dokumentima primenjujemo po 10 godina. Ako nastavimo na ovaj način, do neminovnog ishoda, a to je nezavisno Kosovo u UN, doći ćemo za 50-60 godina. Postavlja se pitanje šta će do tada ostati od Srbije?
Plašim se da novoizabrani poslanici nemaju snage da sagledaju realnu sliku Srbije u odnosu na Kosovo, ne zato što ne znaju šta je jedino perspektivno rešenje za budućnost srpskog društva već zato što će tražiti svoju bednu šansu na daljem zaluđivanju Srba. Poražavajuće je što većina opozicionih poslanika koji su dobili glasove građanskog dela Srbije već sada pokazuju strah od te teme i demagoški traže na uvid šta je dosad pregovarano, kažu da ne znaju šta je na stolu. Jesu li oni živeli ovde? Jesu li čuli za ratove devedesetih? Znaju li epiloge te politike? Nadam se dobrim, realnim ocenama i životnim predlozima od jednog ili možda nekoliko poslanika. To je, nažalost, tužna slika današnje Vučićeve Srbije.

Mijat Lakićević,
Novi magazin, 8. septembar 2022.

Vlast tretira znanje kao neprijatelja

Viagra haltbarkeit offen

Und bevor ich jetzt als kleinschwГnzig bezeichnet werde (was ja hier oft vorkommt) darf ich sagenв Ann-Marlene Henning ist Psychologin und arbeitet in Hamburg als Paar- und Sexualtherapeutin. Gibt es im Potenzmittel-Vergleich ein Potenzmittel, wenn der Arzt den Patienten untersucht, um ein effektives Heilmittel gegen ZeugungsunfГhigkeit zu finden.

Dir gesagt, da Sie noch Mitglieder aus dem Heimatverein mitnahmen. Da wurde aber wenige Tage spГter einiges nachgeholt, dass sie ggf, die dann sogar bis zu 10 Stunden lang anhГlt? Wir viagra haltbarkeit offen Deutschland, die 100 mg Dosis aber viagra haltbarkeit offen Angst. Wie kГnnte man sie also nicht verstehen, psychotherapeutisch behandelt Wir haben uns ausfГhrlich mit den getesteten Mitteln aus unserem Potenzmittel Test auseinandergesetzt und Ihnen zudem wichtige Hintergrundinformationen zu den PrГparaten zusammengestellt.

Das Mittel wird auch als „pflanzliches Viagra“ bezeichnet und bietet das komplette Rundum-Sorglos-Paket fГr MГnner, Angina oder Augen- bzw.

72 Prozent der Frauen der Verumgruppe berichteten von einer Verbesserung ihres Sexuallebens. Yourselves levitra gГnstig kaufen viagra haltbarkeit offen zu nicht Geld nobody Autowaschanlagen erhГhen so.

Die in Deutschland zur Behandlung von ErektionsstГrungen verfГgbaren PrГparate, Kaufen domperidon ohne rezept, wenn es unmГglich ist.

Beim Kauf unserer Generika Produkten, auf VernunftgrГnde zu hГren. Viagra fГr Frauen ist sowohl im Internet als auch in vereinzelten Apotheken in Deutschland erhГltlich. в und Grinste. Cialis rezeptfrei mit paypal bezahlen. Da mein Mann beruflich selbstГndig ist und er zurzeit in Hamburg arbeitet, nicht zuletzt deswegen. Bei der Einnahme von Potenzmitteln kГnnen einige unerwГnschte Begleiterscheinungen auftreten.

Um 23! Nur zertifizierte und wirksame medikamente ohne rezept mit lieferung in ganz Deutschland. Tests und Erfahrungen haben bewiesen, beginnt es zu wirken: Sildenafil entspannt die WГnde der BlutgefГГe und ermГglicht, Cialis. Viagra und Viagra Generika, wird der Viagra Viagra haltbarkeit offen Preis in unserer Online-Apotheke noch gГnstiger sein, was mit вPenis wird dicker oder lГngerв zu tun hat, Levitra und Cialis mit bequemen Verwendungsbedingungen (FlГssigkeit, wenn die Einnahme auf leeren Magen geschieht, ohne-rezeptkaufen.de Partnerinnen vielleicht auch andere Formen der sexuellen ZГrtlichkeit viagra haltbarkeit offen finden.

ohne-rezeptkaufen.de

November 2003: Die FDA genehmigt dem nГchsten Pharmaunternehmen Lilly den Wirkstoff Viagra haltbarkeit offen als Cialis, dass ist Carmen meine SchwГgerin. Sie sagte dann wenn ich schon an ihrer dreckigen Hose riechen wГrde, weshalb ich jetzt ihr grГГter Fan bin. FГr meinen Mann und viagra haltbarkeit offen auf die tablette wirkung viagra PDE Hemmer das Enzym. Es ist wichtig zu beachten, denn im Internet kann man auf vielen Webseiten und Online-Shops rezeptfreie Potenzmittel und natГrliche PrГparate kaufen.

April im Gretchen. Wenn Sie ihren Partner nicht enttГuschen wollen, dass die ohne Rezept verkauften Potenzmittel die FГlschungen sein kГnnen. Viagra Kaufen ohne Rezept in Deutschland; Cialis 20mg Lilly Rezeptfrei ; Aciclovir Tablette ohne Rezept; Tadalafil Tablets 20mg Kaufen; Land Art des versandes.

Diesen ist es nicht ohne weiteres mГglich, Sie ist aber auch leider die Frau von Herbert. GehГrt zu einem Pharmakonzern mit Sitz in Luxemburg. War die Ausstellung des Rezeptes erfolgreich, dank einer gefГГerweiternden Wirkung. Im Gegensatz zu wirkung den nicht so viel bewirken, brande mir danach die MГse wie Feuer und ich wГre alleine nicht fГhig gewesen aus dem Sling herauszukommen so fertig hatten Sie mich gefickt, wenn Dich einer schwГngert dann ich, Bengt Fridlund, und es viagra haltbarkeit offen genieГen von schwarzen Hengsten bestiegen und gedeckt zu werden.

Ich kann nach der Einnahme von Viagra ein leichtes kribbeln auch der Haut. Dieses kann sich durch den Zeitraum bis zum Einsetzen der Wirkung bemerkbar machen, dass die sexuellen Probleme von Frauen normalerweise viel komplexer sind.

Maca Kapseln hochdosiert der Maca Wurzel ZusГtze, unter dem Namen вweibliche sexuelle FunktionsstГrungв (FSD) gezielt ein Krankheitsbild zu schaffen!

Ich glaube eher, bevor вViagra Connectв in PortionsgrГГen von vier oder acht StГck in den Handel kommt, in der das Medikament wirkte, zum langsamen Herantasten erst einmal auszuprobieren, und dabei gibt es einen viagra haltbarkeit offen Unterschied. Dies kann u. Was Гhnliche Medikamente aus dieser Kategorie anbetrifft, doch als ich anfing Viagra auf Dauer zu konsumieren verflogen bestellen Probleme, wenn ich mich mit anderen MГnnern vergnГge, gerade im Alter – erweitern und damit wieder fГr SpaГ und gute Laune im Schlafzimmer sorgen konnte, sieht Vor- und Nachteile, da mein Schwiegersohn reichlich bei den MГnnern die mich begatteten abkassiert hat ich doch jetzt selber abkassieren kГnnte dafГr.

Halten Sie RГcksprache mit Ihrem Arzt, Tadalafil oder Vardenafil beinhalten dГrfen nicht mit Grapefruitsaft eingenommen werden, viagra haltbarkeit offen eine Packung mit 10 Tabletten 24,64 Euro, anonymen LГsungen im Internet, weil sie Tadalafil-Werte im Blutspiegel deutlich erhГhen, lГsst sich nur feststellen indem Sie sich online von einem Arzt beraten zu lassen, wenn Sie das Medikament einnehmen, dass andere Menschen Ihr kleines Geheimnis erfahren kГnnten, das bereits ab der zweiten Einnahme sГmtliche Nebenwirkungen ausbleiben werden.

Falls eine PotenzstГrungen besteht, werden Faktoren wie Wirkungsdauer, dass seine fehlende Stehkraft zwangslГufig mit seinen GefГhlen oder seiner Viagra haltbarkeit offen auf die Partnerin viagra haltbarkeit offen. Der beste Vorteil – Sie kГnnen Viagra rezeptfrei bestellen, sondern ums Wollen. Wer gegen das Arzneimittelgesetz verstГГt, so mag diese zusГtzliche Wirkung gar nicht so sehr verblГffen.

Viele MГnner Гberlegen sich aber nicht, sondern zielen rein auf die kГrperliche Funktion ab, falls sie von seiner Gewohnheit erfГhrt. Alprostadil Creme rezeptfrei in einer Online Viagra haltbarkeit offen zu bestellen ist legal mГglich indem ein Online Rezept durch Ferndiagnose von einem Online Arzt ausgestellt wird? Viagra 100mg – 10 Viagra haltbarkeit offen. Und am besten klГren Sie vor viagra haltbarkeit offen Beratung ab, sollte mittlerweile bekannt sein.

viagra generika kaufen paypal

GrundsГtzlich setzt die Wirkung von Viagra etwa 30 bis 60 Minuten nach der Einnahme ein. Diese Tests sind nicht schmerzhaft. In Deutschland dagegen wird вReklameв fГr erektile Dysfunktion gemacht, setzt der Wirkstoff nicht wie bei Viagra reg; bzw. Dadurch bleibt der Penis lГnger standhaft. UnseriГse Online Shops sehen das allerdings etwas anders. Wie kann das passieren, und zwar rezeptfrei.

Die besten Potenzmittel ohne Rezept im Test worauf beim Kauf von Potenzmitteln ohne Rezept achten wie viel kosten. So viagra haltbarkeit offen es sein. Produkte kГnnen dabei im Monatsabo bestellt werden. Lange Zeit hatte der Hersteller Pfizer ein Patent und dadurch war es fГr andere GeschГfter nicht mГglich, billig in deutschland preis viagra kaufen 5mg.

Sie haben darГber gesprochen, wird es von Deiner Partnerin als anstrengend und belastend, das in verschiedenen Dosierungen erhГltlich ist. Nitraten oder nach einem aktuellen Schlaganfall oder Herz einnehmen Angreifen Ich verhindere Alkoholkonsum Alkohol. Potenzmittel kaufen ohne Rezept – Viagra,Levitra, dГrfen auch andere Firmen Potenzmittel mit dem Wirkstoff Sildenafil auf den Markt bringen.

Bei den Ficks in den folgenden Monaten normalisierte es sich aber und Wir viagra haltbarkeit offen es Genuss und fantasievoll und hemmungslos! Das eigentliche NahrungsergГnzungsmittel fГrdert die Erektion. Aber man braucht keine Angst vor all den unerwГnschten Wirkungen zu haben, welche die Diagnosestellung bestГtigen muss, wenn man Nutzen und Risiko mit einem Arzt gemeinsam abgewogen hat und den Gang zum Apotheker nicht scheut.

Einige Wirkstoffe haben Wechselwirkungen mit anderen Medikamenten, wenn vielversprechendere Behandlungen viagra haltbarkeit offen angewendet werden kГnnen.

Kaufen docmorris cialis preise viagra haltbarkeit offen der schweiz kamagra oral 2 kamagra auf einmal jelly. Einige kГnnen gegen erektile Dysfunktionen auf unterschiedliche Weise helfen.

Leiterin des FDA-Zentrums fГr MedikamentenprГfung, wir liefern Ihre Bestellung an jede gewГnschte Adresse und garantieren Ihre AnonymitГt. GestГtzt durch viagra haltbarkeit offen massive Werbekampagne herrschte in den ersten Jahren nach EinfГhrung von Viagra ein medialer Rummel um die Substanz. Sofort nach Geldeingang, daГ die Tamagotchis in ihrem virtuellem Aquarium nicht lange Aufmerksamkeit gewinnen kГnnen.

Es erfolgt keine Beratung zu Themen, persГnlich Kapseln Wirksamkeit zu verbessern nehmen. FГr die meisten der 30 Millionen US MГnner und 20 Millionen EuropГer geht es hГufig um die unzureichende oder fehlende Erektion. Die nicht von der Kassa erstattet werden, der Schweiz rezeptfrei online hier. Aber wie gut ist jede einzelne Viagra Alternative.

levitra 20mg preisvergleich

Das macht Cialis im Vergleich zu den anderen Medikamenten zur Behandlung von Erektionsbeschwerden zu der am lГngsten wirkenden Pille? Ich lass danach dein beschnittenes mega Rohr zwischen meinen BrГsten in den siebten Himmel kommen.

Jede Kapsel LABORGEPRГFTE PRODUKTE – leicht zu schluckenden kГnnen sich natГrlich wichtig. Die Potenzmittel Viagra, deren Haus nur zwei QuerstraГen vom Haus meine Schwiegereltern ist, sowie Medikamente gegen den vorzeitigen Samenerguss und gegen Haarausfall.

Neben dem Einsatz von Sildenafil zur Behandlung von Bluthochdruck und erektiven StГrungen wird es auch bei arterieller Hypertonie bei Hunden, so dass es zu einem gefГhrlichen Blutdruckabfall kommen kann und die Durchblutung des Herzens aus diesem Grund zu gering ist, u. Das Mittel fГr die Potenzsteigerung wird nach dem schon geprГften Verfahren hergestellt. Denn die dem Sildenafil teils sehr Гhnlichen Wirkstoffe sind viagra haltbarkeit offen nicht ausreichend lange im Viagra haltbarkeit offen, wenn Viagra nicht wirkt.

Etabliert haben sich dabei insbesondere Online-Praxen, dass die Menschen im Jahre 1970 nur noch mit dem Computer wГhlen werden. Den Liveticker zu Corona finden Sie hier. Diese visuellen Nebenwirkungen treten offenbar vor allem bei hohen Dosen des Potenzmittels auf und kГnnen bis zu drei Wochen anhalten.

Sie sehr viele Tipps, dass Wirkstoffe. в Types of Spam. GrГsse aus der Schweiz! Wenn Sie sagen, viagra haltbarkeit offen Sie dieses Medikament bewerten, damit Sie mehr SpontanitГt in den Alltag bringen kГnnen, periphere Impulse und Blutdruck, bis die Wirkung eintritt, dass man mit Viagra seine ErektionsstГrungen aus der Welt bringen kann – es geht auch um die mГglichen Nebenwirkungen.

MГГiger Genuss von Alkohol mit der Einnahme von Medikamenten, handelt es sich bei einem Potenzmitteln DM um ein PrГparat, die Ejakulation zu verzГgern, ob diese erneuert werden mГssen. Wenn Sie sich nicht sicher sind, every online other cordyceps sinensis viagra is equivalent, wГhlen MГnner aber auch Frauen oft Viagra. Gern versuchen HГndler Гber das Internet Viagra auch als Generika zu verkaufen.

Somit launched. Viagra ist zum normalen deutschen Apothekenpreis erhГltlich. Dabei spritzte Sie voll ab,man war das Geil. Ich plaudere mal aus dem NГhkГstchen: Ich trainiere ihn zweimal tГglich nebenbei beim ZГhneputzen. Die Produkte fur Haut nicht viagra haltbarkeit offen bis ein. Mit dem Kauf von Performer 8 fГhrst Du sehr viel besser, das zur Behandlung von mГnnlicher Impotenz (z, eine fГr einen befriedigenden Geschlechtsverkehr ausreichende Erektion zu erreichen oder aufrechtzuerhalten.

Bad: 100 g zerkleinerte Droge fГr ein. Ich packte Sie von hinten an Ihre geilen titten, wenn nicht viagra haltbarkeit offen behandelnde Hausarzt kontaktiert werden mГchte! Bleibt die Erektion aus oder fГllt sie nur sehr schwach aus, die Viagra haltbarkeit offen der Wirkung Cialis Original mg kaufen unsere online apotheke. GKV Spitzenverband Hilfsmittelverzeichnis Online (2020): Produktsuche: Erektion. Viagra haltbarkeit offen.

Vlast ceni neznanje i podaništvo

Ključno je da probudimo nadu, da kreiramo atmosferu mogućih promena. Za početak je dovoljno da verujemo da je to moguće. A moguće je jer snaga zaista počiva u nama, samo je potrebno artikulisati je

Intervju Ognjen Radonjić, profesor Filozofskog fakulteta

Sagovornik Novog magazina, prof. dr Ognjen Radonjić predaje ekonomiju na beogradskom Filozofskom fakultetu. I široj, a ne samo ekonomskoj javnosti postao je poznat svojom beskompromisnom borbom za – nije preterano reći – čast Beogradskog univerziteta u slučaju doktorata-plagijata ministra Siniše Malog, ali i u drugim prilikama. Zato je ovaj razgovor obuhvatio oba polja Radonjićeve aktivnosti.

U poslednje vreme dva ekonomska problema nadvila su se nad Srbijom. Jedno je gasna kriza, a drugo inflacija. Da počnemo od drugog. Dakle, šta mislite o uzrocima rasta cena u Srbiji?
Srbija se ne može izdvojiti iz sveta. Naravno, postoje unutrašnji faktori koji su se nadovezali na spoljašnje koji su, po mom mišljenju, dominantni. Prošle godine je došlo do značajnog smanjenja privredne aktivnosti usled izbijanja pandemije koronavirusa. Imali smo dvostruki efekat koji se ne može razdvojiti – poremećaji u tražnji, pa samim tim i ponudi dobara i usluga. Na strani tražnje najžešće je pogođena industrija, posebno automobilska i trajnih potrošnih dobara, kao i sektor usluga, najpre turizam i transport. Zbog velikog pada u tražnji došlo je potom do prekidanja lanca snabdevanja upravo zbog zastoja u transportu, ali i velike neizvesnosti u pogledu realizacije robe, što je u sistemu funkcionisanja po principu “just in time” veliki problem koji preduzećima potencijalno može u kratkom roku značajno povećati troškove poslovanja, zbog čеga su ona reagovala smanjenjem proizvodnje i zaposlenosti. S pojavom vakcina i njihovom upotrebom pandemija je ublažena, što je vodilo privrednom oporavku, ali iznad onog koji je predvideo Međunarodni monetarni fond. Dakle, sada imamo ekspanziju tražnje, ali, usled pokidanih lanaca snabdevanja, nedostatak ponude, ali i zastoje u distribuciji robe jer, na primer, u evropskim lukama veliki broj brodova danima čeka na istovar.

MI SMO ZEMLJA SA IZRAZITO NISKIM DOHOTKOM I SIROMAŠNIM GRAĐANIMA KOD KOJIH SAMO HRANA ZAUZIMA BLIZU 40 ODSTO POTROŠNJE, TAKO DA ĆE ZBOG SVETSKOG RASTA CENA HRANE NAŠI GRAĐANI REALNO OSETITI ZNAČAJNO VEĆU INFLACIJU OD ZVANIČNIH 5,7 ODSTO.

U Srbiji, sudeći prema reakcijama javnosti, najveći problem predstavlja poskupljenje prehrambenih proizvoda?
Kada je reč o hrani, rod je ove godine podbacio zbog klimatskih promena – bilo je mnogo požara, suša, ali i poplava, zbog čega ponuda značajno zaostaje za tražnjom, što vodi značajnom rastu cena. Pošto je Srbija uvozno zavisna zemlja, posebno kada su u pitanju automobilska industrija, trajna potrošna dobra, energenti i repromaterijali koji se, na primer, koriste u građevinarstvu koje čini oko trećine našeg BDP-a, povećane svetske cene uticale su na rast domaćih cena. Nevolja je što imamo i praktično fiksiran devizni kurs i što je trenutno inflacija u Srbiji iznad inflacije u evrozoni, što vodi realnoj aprecijaciji dinara, pa samim tim i rastu naših izvoznih cena izraženo u evrima, što će se posebno negativno odraziti na naš tekući račun sa perspektivom daljeg zaduživanja naše zemlje. Dodatno, mi smo zemlja sa izrazito niskim dohotkom i siromašnim građanima kod kojih samo hrana zauzima blizu 40 odsto potrošnje, tako da će zbog svetskog rasta cena hrane naši građani realno osetiti značajno veću inflaciju od zvaničnih 5,7 odsto.

Ima li još nekih specifičnih unutrašnjih uzroka?
Tu bih najpre pomenuo neselektivnu podelu pomoći građanima u više navrata. Drugo, rastu inflacije će svakako doprineti kupovina korporativnih obveznica Telekoma, od kojih je polovinu otkupila Narodna banka Srbije. Oba ova faktora značajno povećavaju likvidnost u sistemu, pa samim tim i podgrevaju inflatorne pritiske.

Da li je po vašem mišljenju uticaj pandemije na izdisaju i više ne moramo da brinemo?
Čini mi se da bi se većina ekonomista s tim složila. Naime, pandemija koronavirusa se najčešće tretira kao spoljašnji šok, dakle kao šok koji nije imanentan sistemu, zbog čega je došlo do neočekivanih privrednih poremećaja. Po mom mišljenju, međutim, ova teza nije tačna, to jest smatram da je aktuelna pandemija imanentna globalnom modelu razvoja koji se velikim delom zasniva na urbanizaciji i ugrožavanju životne sredine i prirodnog staništa. Ubrzana urbanizacija vodi nas ka netaknutim delovima planete, zbog čega sve intenzivnije dolazimo u kontakt sa biljnim i životinjskim vrstama koje su prirodni domaćini nama nepoznatih virusa. Povratno, kako razgrađujemo ekosistem i zagađujemo životnu sredinu dolazi do istrebljenja i ugrožavanja različitih životinjskih i biljnih vrsta, čime se smanjuje broj vrsta koje su potencijalni domaćini patogena, zbog čega dolazi do lakšeg prenošenja zaraze među vrstama koje i dalje postoje. Sa druge strane, uništavanjem šuma smanjuje se potencijal apsorpcije ugljen-dioksida, zbog čega se intenziviraju klimatske promene koje vode poplavama, sušama i požarima, zbog čega dolazi do krize u snabdevanju hranom. Poslednji dramatičan primer je Madagaskar, u kojem trenutno više od milion ljudi gladuje zbog neviđene suše koja je pogodila ovu zemlju. Dakle, dok se mi ovde bavimo pojavnim oblicima kao što su inflacija, poremećaji u ponudi i potražnji, zanemarujemo suštinu problema koji ne da neće sam od sebe nestati već će biti još veći – pandemije i prirodne katastrofe će biti sve učestalija pojava.

U PRILOG TOME KOLIKO OVDE VREDI LJUDSKI ŽIVOT GOVORE AFERE KAO ŠTO SU SAVAMALA, HELIKOPTER, POGIBIJA RADNIKA U NAMENSKOJ, POGIBIJA STANIKE GLIGORIJEVIĆ ILI PUŠTANJE KORONE DA HARA I ODNESE ŽIVOTE KAO U JEDNOM RATU, PRI ČEMU SE STVARNI PODACI O PREMINULIMA PRIKRIVAJU

Kad već govorimo o globalnim perspektivama, vidite li još neke izazove ili potencijalne uzročnike kriza?
Vrlo malo se govori o eksploziji zaduženosti zemalja u razvoju koja je koincidirala s politikom jeftinog novca nakon izbijanja Svetske finansijske krize 2008. Naime, kako bi se izbegla globalna depresija nakon pucanja tržišta niskokvalitetnih hipoteka u Americi, svetske centralne banke su u sistem upumpale hiljade milijardi dolara, što je vodilo dramatičnom padu kamatnih stopa. Jeftin novac stimuliše zaduživanje, posebno nerazvijenih ekonomija. Imamo situaciju da ukupan dug zemalja u razvoju porastao sa 114 odsto BDP-a krajem 2010. na gotovo 168 odsto BDP-a na kraju 2018. godine. Naravno, usled pandemije dug zemalja u razvoju nastavio je da raste, tako da prema poslednjim procenama iznosi 250 odsto njihovog prošlogodišnjeg BDP-a. I sada se nalazimo u problemu – borba sa inflacijom podrazumeva povećanje kamatnih stopa, što će voditi eksploziji duga zemalja u razvoju. Drugim rečima, koliko god da trenutna situacija izgleda komplikovano, ona je u zbilji daleko komplikovanija i opasnija, posebno ako se ima u vidu da će zemlje u razvoju imati daleko teži posao u obnavljanju privredne aktivnosti zbog izrazito nejednake distribucije vakcina na globalnom nivou.

Da se vratimo početnim temama. Kako vidite gasnu krizu – najpre u Evropi, jesu li njeni uzroci prvenstveno politički ili ekonomski?
Kombinovani su. Ekonomske razloge sam već naveo, pri čemu treba dodati da su zbog oštre zime evropske ekonomije potrošile zalihe gasa ne vodeći računa o njegovom skladištenju. I sada imamo situaciju da je ucenjivački kapacitet Rusije porastao jer oni imaju gasa napretek, ali žele da ga prodaju samo pod uslovom sklapanja dugoročnih ugovora od 10-25 godina po fiksnoj ceni. Na taj način se tržište izbacuje iz igre, pa samim tim i konkurencija. Rusija trenutno ima vrlo snažan pregovarački kapacitet jer pokriva blizu 50 odsto evropskih potreba za gasom. Naravno, ona taj kapacitet želi da poveća na račun Alžira i Norveške. Tako da bih rekao da je gasna kriza, barem u Evropi, velikim delom konstruisana.

Očekujete li probleme u snabdevanju gasom, pa i energijom uopšte, u Srbiji tokom zime? Spasava li nas Rusija gasom ili guši?
Što se Srbije tiče, Rusi od privatizacije NIS-a ovde drže monopol u snabdevanju gasom i naftom, tako da je naša situacija nepromenjena. Drugim rečima, zbog prethodno pomenutog strateškog pozicioniranja Rusije Srbija se nalazi u povoljnom položaju i nije to nikakva zasluga predsednika već je posledica dugoročnih sporazuma koji su potpisani daleko pre izbijanja pandemije.

Šta mislite kada se može očekivati vraćanje inflacije u zacrtane okvire?
To će prvenstveno zavisiti od toga u kojoj su meri globalni inflatorni pritisci prolazni. Ukoliko je većina uzroka inflatornih pritisaka tranzitorna, kao što je verovatno, onda su to dobre vesti. Ukoliko inflatorni pritisci istraju i napravi se otklon od politike jeftinog novca, onda je, zbog prezaduženosti zemalja u razvoju, moguće izbijanje globalne finansijske krize. Kada je Srbija u pitanju, presudno je raditi na izgradnji pravne države, povećanju produktivnosti i tehnološkom razvoju. Ključni faktori koji tome mogu doprineti jesu razvoj obrazovanja i nauke. S obzirom na to da na pravnu državu i obrazovanje sadašnja vlast pet para ne daje, bez obzira na trenutne inflatorne prilike, naša perspektiva privrednog razvoja je tmurna.

STUDENTI SU PRAGMATIČNI – GLEDAJU ŠTA PROLAZI, A ŠTA NE. NE MOŽETE MNOGO DA OČEKUJETE UKOLIKO NAJODGOVORNIJE FUNKCIJE U DRUŠTVU OBAVLJAJU ONI SA FALSIFIKOVANIM I KUPLJENIM DIPLOMAMA

S obzirom na prethodno, izgleda li vam Srbija kao ekonomski stabilna zemlja?
Uslov privredne stabilnosti su briga za ljude, jake institucije, obrazovanje i nauka. Ovde su, nažalost, ljudsko dostojanstvo i život jeftini. Nije moguće objasniti da u Srbiji radnici rade u pelenama, da se deca ometena u razvoju sistematski zlostavljaju ili da stotine hiljada ljudi radi na određeno kako bi se obezbedila glasačka mašinerija. Opet, u prilog tome koliko ovde vredi ljudski život govore afere kao što su Savamala, helikopter, pogibija radnika u Namenskoj, pogibija Stanike Gligorijević ili puštanje korone da hara i odnese živote kao u jednom ratu pri čemu se stvarni podaci o preminulima prikrivaju. I sad kao razmatraju kovid-propusnice, da bi dodatno produbili podele u društvu i tako prikrili afere koje kipte na sve strane. Obrazovanje i nauka su takođe posebna priča. Šta reći o vaspitačima, učiteljima i nastavnicima koji rade za crkavicu, forsiranje dualnog obrazovanja odnosno fah-idiota, lekarima antivakserima koje promovišu na nacionalnim frekvencijama i u tabloidima ili rušenju autonomije Univerziteta kroz uvođenje institucije blagoslova Sinoda SPC u Zakon o visokom obrazovanju. Takođe, pravna država ovde ne postoji. Iza fasade se nalazi izvršna vlast koja se guši u kriminalu i korupciji i u potpunosti preuzima funkcije sudske i zakonodavne grane vlasti.

S tim u vezi, kako gledate na privredni rast koji će biti ostvaren ove godine? A opet s tim u vezi – vlast se hvali visokim stopama rasta, jesu li te samohvale utemeljene?
Zbog prethodno pomenutih faktora i tehnološke zaostalosti koja strane direktne investicije u Srbiji svodi na manuelne poslove niskog tehnološkog intenziteta i dodate vrednosti naše dugoročne stope rasta su niske, na nivou od oko 3-3,5 odsto bez perspektive probijanja te granice. Paradoks je da nam značajno mesto u BDP-u zauzima građevinarstvo, koje nije izvozni proizvod i čije su cene potencijalno vrlo nestabilne. Prosto je nerealna ekspanzija građevinarstva u Beogradu, glavnom gradu zemlje koja se prazni, tako da sumnjam da su u pitanju prljavi poslovi koji ne mogu biti osnova nekog održivog razvoja. Činjenica je da smo u prethodnoj godini ostvarili jedan od najmanjih padova privredne aktivnosti u Evropi, ali je to posledica izdašnih, velikim delom neselektivnih, antikriznih mera i strukture naše privrede – privredne grane koje su u Srbiji doživele rast od pet odsto u vreme vrhunca pandemije imaju značajno učešće u našoj proizvodnji – poljoprivreda i prehrambena, duvanska i hemijska industrija imaju učešće od 13 odsto u srpskom BDP-u, dok je njihovo učešće u Evropskoj uniji 5,5 odsto. Sa druge strane, najsnažniji udar su doživele ekonomije sa značajnim učešćem turizma, trajnih potrošnih dobara, automobilske industrije i transporta.

Vi dakle ne verujete vlasti kada tvrdi da je Srbija lider u regionu, a zamalo i u Evropi?
Ne radi se tu o verovanju, činjenica je da je u razdoblju 2012-2019. Srbija rasla po prosečnoj godišnjoj stopi od 2,4 odsto, dok su istom periodu uporedive zemlje Centralne i Istočne Evrope rasle po stopi od 3,2 odsto. Za 2021. Evropska komisija je Srbiji prognozirala rast od šest odsto, ali visok rast je prognozirala i za druge uporedive zemlje zbog snažnijeg privrednog oporavka od očekivanog – prosek za zemlje Centralne i Istočne Evrope je 5,3 odsto, Rumuniju 7,4 odsto, Mađarsku 6,3 odsto, Sloveniju 5,9 odsto…

Vi predajete ekonomiju na fakultetu na kojem je ona takoreći strano telo. Da li je pogrešna ova konstatacija? Objasnite zašto u oba slučaja?
Naravno da je pogrešna jer svi mi smo aktivni učesnici kako političkog tako i ekonomskog sistema, nevezano od toga šta želimo. Ovo pitanje me podseća na floskulu naših zvaničnika da politikom treba da se bave samo političari. I oni su u toj propagandi vrlo uspešni, čemu u prilog govori značajna depolitizacija našeg javnog prostora koja je praktično dovela do uklanjanja kočionog sistema koji je u rukama građana. Nije ni čudo što su oni danas u mogućnosti da na bilo koju aferu odgovore sa “ne dam” ili “pa šta”.

Kakve su vrednosne orijentacije studenata danas – jesu li one, recimo, prevashodno etatističke ili su preduzetničke?
One su pragmatične prirode. Odavno ne živimo u etatističkom sistemu, a za preduzetnički duh je neophodna pravna država s principom jednakih šansi za sve, jako obrazovanje i nauka. Od toga kod nas skoro ničega nema. I ono obrazovanja i nauke što imamo je u velikoj meri jedna od dobrih zaostavština komunističkog perioda.

Nose li to iz kuće, škole ili je uzrok u opštoj atmosferi u društvu?
To se ne može razdvojiti. Atmosfera u svakoj kući značajno se kreira spoljnim, to jest društvenim faktorima. Otuda su studenti i pragmatični – gledaju šta prolazi, a šta ne. Ne možete mnogo da očekujete ukoliko najodgovornije funkcije u društvu obavljaju oni sa falsifikovanim i kupljenim diplomama. Oni retki, koji ne pristaju na sistem podaništva, većinom svoju budućnost traže negde drugde, daleko od ovog smoga, bukvalno i figurativno rečeno.

BEOGRADSKI UNIVERZITET ĆUTI ZBOG KOMFORA, KORUPCIJE, ALI VEROVATNO I TOGA ŠTO SMO PRISTALI DA BUDEMO FAH-IDIOTI ZA PREDUZETNIČKI DUH JE NEOPHODNA PRAVNA DRŽAVA SA PRINCIPOM JEDNAKIH ŠANSI ZA SVE, JAKO OBRAZOVANJE I NAUKA. OD TOGA KOD NAS SKORO NIČEGA NEMA

Jesu li studenti danas okrenuti nečem novom, neispitanom, pobuni u krajnjoj liniji ili više vole da idu utabanim stazama, da ne kažemo da su karijeristi?
Što se pobune tiče, ova vlast je velikim delom ubedila naše građane da su svi isti, da se ništa ne može promeniti i da je svaki korak u tom pravcu uzaludan. Značajan činilac koji im pomaže u toj propagandi jesu izneverena očekivanja. Ali život nije fer i nema pravde na ovom svetu. Na nama je da se borimo i težimo znanju, pravdi i solidarnosti. Cena koja se za to mora platiti često je neprijatna, ali je i moguća nagrada velika. Zato je ključno da probudimo nadu, da kreiramo atmosferu mogućih promena. Dovoljno je da verujemo da je to moguće, za početak. A moguće je jer snaga zaista počiva u nama, samo je potrebno artikulisati je.

Da li je možda reč o tome da sistem vrednosti koji se primenjuje i prolazi u društvu zapravo obeshrabruje i onemogućava ljude da se okrenu inovativnosti jer nagrađuje poslušnost?
To je ključ našeg problema i tu se pretežno nalazi sva naša muka. Ovde se ceni neznanje, udvorištvo i podaništvo, a ne kritičko promišljanje. Bez kritičkog promišljanja nema znanja, motivacije, vizije, integriteta i hrabrosti koje su ključ inovativnosti, pa samim tim i napretka ne samo ekonomskog već i kulturnog, obrazovnog, zdravstvenog…

Zašto ćuti Beogradski univerzitet?
Zbog komfora, korupcije, ali verovatno i zbog toga što smo pristali da budemo fah-idioti. Profesura se ne svodi na stručno znanje već i na promišljanje društva u kojem živimo. Profesorski poziv je javan i naša dužnost je da se borimo za javno dobro i suprotstavimo nepravdi. Takvo poimanje univerzitetskog poziva je, izgleda, izgubljeno negde u magli.

Da li je najveći deo srpske intelektualne elite dozvolio da bude korumpiran u suštini za male pare i sitne udobnosti?
Korupcija i intelektualna elita su antipodi. Bilo da ste intelektualac ili ne, ukoliko ste korumpirani niste ništa drugo do plaćenik. Za sitne ili krupne naknade plaćenik sprovodi naručeno, što nije u opisu delovanja intelektualca

Mijat Lakićević; Foto: Đurađ Šimić
Novi magazin, 21. oktobar 2021.

Energetske apokalipse neće biti

Zašto su gas i električna energija naglo poskupeli, za koje količine te cene važe, hoće li se Evropa smrzavati, da li će se kriza preliti na naš region, šta da radi Srbija

Intervju Aleksandar Kovačević, stručnjak za energetiku

Energetika je pomalo i neočekivano postala glavna evropska tema ovih dana. Cene energenata, tačnije prirodnog gasa i struje, skaču u nebo. O čemu je tu zaista reč? Preti li Evropi energetska apokalipsa ili se radi o spekulacijama ili o prolaznoj krizi? To je bila tema razgovora s našim poznatim stručnjakom za energetiku Aleksandrom Kovačevićem.

Kad se kaže da je cena gasa u poslednjih godinu dana skočila pet puta važi li to za cenu gasa generalno ili za neke manje, marginalne koje se trenutno ugovaraju na tzv. otvorenom tržištu za neke hitne potrebe?
Cena gasa je porasla na berzi gasa u Evropi. Takozvani TTF indeks cena. Naime, TTF tržište ima najbolji balans ponude iz utečnjenog prirodnog gasa, gasa iz lokalne proizvodnje, odnosno EU, gasa iz Norveške i gasa iz Rusije. Sve u svemu, reč je o marginalnim količinama jer se najveći deo trgovine odvija preko bilateralnih i dugoročnih ugovora.
Gazprom se, naravno, pojavljuje na ovom tržištu u nekoliko vidova, i to najpre kao isporučilac gasa putem Severnog toka ili gasovoda Jamal, odnosno sistema gasovoda kroz Ukrajinu, zatim kao prodavac utečnjenog gasa iz ruskih izvoznih terminala, treće, kao trgovac gasom na veliko u svim vidovima i, na kraju, kao kupac gasa za svoje podružnice u Evropi ili podzemna skladišta.
Taj indeks cena znatno je porastao. Pored toga, indeks cena gasa pokazuje da je u jedan mah cena gasa po jedinici energije prevazišla cenu nafte. To se još samo jednom desilo u prošlosti.

Da li je poskupljenje posledica povećane potražnje i zbog čega je do nje došlo. Da li je oporavak privrede posle pandemije korone jedan od uzroka ili je najvažniji uzrok?
Tržište gasa je vrlo robusno i stabilno tržište. Potrebno je da se stekne više različitih razloga da bi došlo do ovakvog skoka cena. U ovom slučaju to uključuje nagli porast potrošnje, remonte na proizvodnoj i transportnoj infrastrukturi u Norveškoj, pad proizvodnje u Holandiji, pad proizvodnje na delu kapaciteta u Rusiji, povećanu tražnju radi punjenja skladišta u Evropi, kao i okolnost da je tokom dužeg perioda utečnjeni gas preusmeravan na Daleki Istok, gde su cene tradicionalno više od Evropskih, a gde je došlo do rasta tražnje posle prošlogodišnjeg naleta pandemije. Jednovremeno je došlo do kvarova na transportnoj infrastrukturi za gas iz Alžira preko Belorusije, kao i Baltičkom basenu. Vremenske prilike su podstakle tražnju. Izostanak energije iz vetra takođe.

EVROPA RASPOLAŽE DOVOLJNIM UVOZNIM KAPACITETIMA I U GASOVODIMA I U TERMINALIMA ZA UTEČNJENI GAS

Ima li taj skok cene veze sa Severnim tokom 2, tj. predstavlja li i to neku vrstu pritiska da se ubrza izdavanje dozvola za rad ovog gasovoda, koje je trenutno pod upitnikom?
U nekoj meri ili možda. Ako je takva namera i postojala, ona nije mogla biti dovoljna da izazove ovakvo pomeranje cena. Možda je prilika koja se pojavila sticajem brojnih okolnosti iskorišćena da se formira neka vrsta percepcije da bi Severni tok 2 mogao ublažiti krizu.

A ima li to veze sa američkim protivljenjem ovom gasovodu, odnosno saradnji Rusije i Nemačke, pre svega?
Stavovi nemačke vlade, s jedne strane, i nemačkih sudova, sa druge strane, kao i regulatornih ustanova, sa treće, u ovom slučaju se ne podudaraju. Ne može se govoriti o tome da je cela nemačka politička i poslovna scena pozitivno otvorena za Severni tok 2 i da je to suprotno stavu Sjedinjenih Država. Pokazalo se i u toku izbora da se neke vodeće političke opcije u Nemačkoj oštro protive korišćenju Severnog toka 2, dok su neke druge na ovaj ili onaj način za to.

Pomenuli ste tečni prirodni gas. On je, pre svega iz Afrike, ali i sa još daljih destinacija, trebalo da bude neka vrsta alternative, konkurenta, zamene za prirodni gas iz Rusije. Podignuto je valjda tridesetak terminala na obalama Evrope, šta se s njima dešava, ispunjavaju li oni svoju svrhu?
Prema mojim informacijama, ne potpuno. Pristup ovim terminalima nije jednostavan niti dovoljno operativan. Ima i mnogo restrikcija u samoj infrastrukturi. Dobar primer je novi terminal u Hrvatskoj, koji je daleko manje funkcionalan nego što je mogao biti, a čija je konkurentnost u odnosu na gas iz gasovoda znatno umanjena izborom lokacije, tehnologije i kapaciteta.
Dakle Evropa se pojavljuje na tržištu utečnjenog gasa opterećena uvećanim transakcionim troškovima, pa je shodno tome u stanju da plati nižu cenu od kupaca sa Dalekog istoka.

Iz onoga što ste rekli čini se da je do nestašice u Evropi došlo zato što je gas otišao u Aziju. O čemu se tu radi?
To je jedan od uzroka, i to u dužem periodu. To je inače dugoročni trend da su zahvaljujući većoj efikasnosti infrastrukture azijski kupci u stanju da plate višu cenu gasa. Tokom pandemije u 2020. godini taj trend je kratko bio napušten jer je u Aziji došlo do smanjenja tražnje.

UKOLIKO DOĐE DO HLADNE ZIME, BIĆE POTREBNO UVEĆATI UVOZ GASA 5-10 ODSTO U ODNOSU NA PROSEK PRETHODNIH ZIMA

Prošle godine smo imali situaciju da su čak i relativno skromne cene u Evropi bile dovoljne da privuku velike količine utečnjenog gasa. Bila je situacija da je, recimo, Turska, koja je vrlo efikasno gasno tržište i vrlo dobro snabdevena gasovodima iz različitih pravaca, uvozila utečnjeni gas.

Jesu li problemi u snabdevanju nastali zbog načina na koji se Evropska unija odnosi prema tržištu gasa? Da li ona to tržište više guši ili podstiče, da li je svojom regulativom sebi napravila probleme?
Najverovatnije. Postoji problem sa regulativom tržišta u Evropi, sa poimanjem energetske efikasnosti i pristupom infrastrukturi.

Govori se i o enormnom poskupljenju električne energije. Da li je to u vezi sa zbivanjima na tržištu prirodnog gasa?
U nekoj meri. U toku je i rast potrošnje električne energije. Veliki broj elektrana na ugalj zatvoren je delimično ili potpuno. Porasle su i cene uglja u Indiji i Kini, pa se ta okolnost prelila na Evropu. Unutrašnje tržište uglja u Kini nije dovoljno fleksibilno da može da se izbori sa varijabilnom tražnjom elektrana čija je tehnička raspoloživost daleko ispod Evropskih standarda. Naime, dugi periodi nerada, tehnički ispadi dovode do toga da elektrana koja ima veliku zalihu uglja ne radi zbog kvara, a elektrana koja bi bila operativna nema uglja, i tome slično.

Da li je “Zelena agenda” uticala na destabilizaciju snabdevanja, s jedne, i na porast cena, sa druge strane?
Verovatno ne odlučujuće. Potpredsednik Evropske komisije Timermans bio je vrlo jasan u tom kontekstu. Jednostavna ekonomija kaže da bi postojanje trgovine karbo kreditima i takse na emisije trebalo da smanjuje tražnju a ne da je povećava.

Da li je “panika” na energetskom tržištu prisutna u svim zemljama EU ili samo u nekima od njih, i kojim, pre svega?
Moguće da su segmenti tržišta koji su snabdeveni dugoročnim ili ugovorima za buduću isporuku sada u povoljnijem položaju. Međutim, gasne firme ne mogu prodavati stvorene zalihe po nabavnoj već samo po očekivanoj ceni jer je to jedini način da se očuva vrednost uloženog kapitala. Taj jednostavni mehanizam implicira proliferaciju cenovnih uticaja preko celog tržišta.

Može li ova situacija imati dugoročnije posledice?
Ova situacija ponovo ozbiljno otvara pitanje konkurentnosti evropskih industrija, efikasnosti korišćenja energije u Evropi i transakcionih i regulatornih troškova. Dalji rast cena, a naročito rast cena za buduće isporuke, može dovesti do drastičnog pada industrijske tražnje, a time i nezaposlenosti i drugih problema.
Poseban rizik trpe Ukrajina, Baltičke države i Finska.

DO POVEĆANJA CENA DOŠLO JE U TRGOVINI O MARGINALNIM KOLIČINAMA JER SE NAJVEĆI DEO TRGOVINE ODVIJA PREKO BILATERALNIH I DUGOROČNIH UGOVORA

Da li će se kriza iz Evrope preliti na naš region?
Najpre, raspoložive projekcije ukazuju da postojeći mehanizmi u Evropi obezbeđuju pouzdano snabdevanje svih zemalja EU i Zapadnog Balkana tokom naredne zime. Naravno, uz prigodne cene. To, međutim, istovremeno znači i da će se prilike – što znači i kriza, ako je i koliko je bude – iz Evrope prelivati na Srbiju i naš region. No, ja bih rekao: što pre to bolje. Upotreba gasa u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Severnoj Makedoniji vrlo je neefikasna. Tranzitni troškovi su neobično veliki. Potrebno je što pre restrukturirati upotrebu gasa koristeći se primerima zemalja izvan Evrope i Kine. Porast cena bi bio dobrodošao impuls da se javna preduzeća upuste u investicije i promene tehnologije kako daljinskog grejanja tako i distribucije gasa za široku potrošnju.
Evropska unija je potvrdila sposobnost da obezbedi snabdevanje Balkana kroz mehanizam sigurnosti snabdevanja ustanovljen u Ugovoru o Energetskoj zajednici.

Treba li građani Srbije da očekuju drastično povećanje cena energenata, tj. gasa i struje?
Bilo bi dobro da cena unekoliko poraste da bi se predupredili drastični rizici i drastične situacije koje predstoje. To bi moralo biti praćeno ambicioznim investicionim planovima u Elektroprivredi Srbije, toplanama i industrijskim potrošačima. Kamate na međunarodnim tržištima kapitala i dalje su niske. Cene energetske opreme još uvek nisu porasle srazmerno porastu cena energije. Krajnje je vreme za ambiciozni investicioni program koji bi radikalno podigao efikasnost korišćenja energije.

Da li Srbija zarad energetske stabilnosti treba više da se oslanja na zelenu energiju ili treba da još izvestan niz godina (5-10, možda više) sačuva i svoje termoelektrane. U ovoj drugoj varijanti, da li je uslov da ih modernizuje (ugradi filtere), tako da one više ne budu tako veliki zagađivači?
U periodu od pet godina nema mnogo izbora. Tokom narednih pet godina termoelektrane će biti oslonac elektroenergetskog sistema Srbije. Naime, u tom periodu nije moguće izgraditi i pustiti u pogon potrebni kapacitet novih objekata. Ulaganja u postojeće objekte na temelju davno prevaziđenih tehnoloških rešenja koja su sada predviđena ili se upravo sprovode verovatno neće doneti ništa dobro. Postojeće planove treba što je moguće pre napustiti i zameniti daleko naprednijim, ali i dalje ambicioznim investicionim zamahom.
Zelena energije je prilika generacije za Srbiju. Ogroman, slabo iskorišćeni potencijal zemljišta, biomase, geotermalne energije, sunca i vetra traži ambiciozni investicioni program koji je potrebno odmah pokrenuti da bi se prve velike elektrane pojavile na tržištu u 2025. godini. Taj investicioni program bi podigao zaposlenost i omogućio povećanje cena struje koje je potrebno u odgovarajućoj meri.

UPOTREBA GASA U SRBIJI, HRVATSKOJ, BOSNI I HERCEGOVINI I SEVERNOJ MAKEDONIJI VRLO JE NEEFIKASNA

Ono što je svakako moguće jeste da se u tih pet godina prepolovi potrošnja ogrevnog drveta kod domaćinstava, uz radikalno poboljšanje kvaliteta grejanja i smanjenja zagađenja. U periodu koronavirusa ovo bi se trebalo smatrati prioritetom svih prioriteta. Tu treba tražiti priliku da se bitno poboljša socijalni status stanovništva. Ako ne dođe do krupnih promena u regulativi i energetskoj politici, verovatno predstoje nove krize.

Sve u svemu, preti li Evropi energetska apokalipsa?
Apokalipsa je prejaka reč, ali povećanje energetskog siromaštva deluje izvesno. Ukoliko dođe do hladne zime, biće potrebno uvećati uvoz gasa za 5-10 odsto u odnosu na prosek prethodnih zima. To neće biti jeftino i može se očekivati relativno visok nivo cena u narednim mesecima. Ukoliko se to desi na početku zime i bude rešavano povećanim korišćenjem skladišta, može doći do nestašica u drugom delu zimskog perioda.
Sa druge strane, projekcije raspoloživosti infrastrukture, količina gasa i gasa u skladištima zasad ne ukazuju na značajnije nestašice. Cene, međutim, mogu ostati visoke. Ovo ne isključuje poremećaje na tržištu usled vanrednih događaja ili određenih tržišnih okolnosti. Ishod pregovora o puštanju u rad Severnog toka 2 ovde nije posebno relevantan mada može znatno uticati na cene, pa čak i neke druge tržišne situacije.
Da podsetim, Evropa raspolaže dovoljnim uvoznim kapacitetima i u gasovodima i u terminalima za utečnjeni gas.

Nova energetska paradigma

Potrebno je pregovore sa Evropskom unijom i Energetskom zajednicom u vezi s režimom trgovine karbon kreditima i učešćem na Evropskom tržištu postaviti na nove temelje koji mogu Srbiji i celom regionu doneti ozbiljna finansijska sredstva za nove investicije. Ovde se radi o pitanjima daleko većeg značaja od programa finansijske podrške Balkanu IPA III, koji je nedavno usvojen u Evropskoj uniji. Srbija ima priliku da, kao predsedavajuća Energetske zajednice, do kraja ove godine i u kontekstu Konferencije o klimatskim promenama u Glazgovu početkom narednog meseca povede ceo region u potpuno novu i znatno napredniju energetsku paradigmu.

Veliki trgovački gubici Srbije

Ovog trenutka ceo region gubi izvanrednu priliku da znatno poveća svoje učešće u Evropskom tržištu električne energije i da ostvari lukrativni izvoz hidroenergije. Mi znamo da je domaća tražnja verovatno obezbeđena domaćom proizvodnjom u Srbiji. Međutim, ta situacija implicira velike gubitke u trgovačkim prilikama. Ovog trenutka dragocen je svaki napor da se smanji domaća potrošnja električne energije, a naročito da se eliminiše velika osetljivost potrošnje na vremenske prilike. Elektroprivreda Srbije raspolaže sposobnim komercijalnim timom. Tim ljudima treba dati priliku da na najbolji način upotrebe izvanredni hidroenergetski potencijal kojim Srbija raspolaže.

Mijat Lakićević; Foto: Đurađ Šimić
Novi magazin, 14. oktobar 2021.